13. O uzdisanju, strelovitim molitvama i dobrim mislima (odlomak)
Čezni dakle, Filotea, što češće k Bogu, kratkim ali žarkim poletima svoje duše divi se njegovoj ljepoti, zazivaj ga da ti pomogne, padaj u duhu ničice pred Križem, klanjaj se njegovoj dobroti, propitkuj ga često za svoje spasenje, prikaži mu bezbroj puta obdan svoju dušu, upri svoje nutarnje oči u njegovu divotu, pruži mu ruke kao djetešce ocu da te vodi, privini ga na grudi poput mirisna stručka cvijeća, usadi ga u srce kao stijeg, na tisuće načina potakni svoje srce da uzljubi Boga te se u tebi rasplamsa strastvena i nježna ljubav prema tvom božanskom zaručniku.
...
Kao što misli zaljubljenih, obuzetih ljudskom i prirodnom ljubavi, uvijek nađu put prema voljenoj osobi i srce im je uvijek puno nježnih osjećaja a usta puna hvale za nju te se u njenoj odsutnosti koriste svakom prigodom da pismima iskazuju svoju strastvenu ljubav i u koru baš svakog stabla urezuju ime voljene osobe; tako i oni koji ljube Boga ne mogu prestati misliti na Njega, za Njega dišu, k Njemu žude, o Nemu govore i najradije bi, da mogu, na prsa svakoga čovjeka urezali preseveto ime Isusovo. Na to ih potiče sav vidljivi svijet, i nema stvora koji im ne navješta hvalu njihova Dragoga Boga; i kao što kažu sveti Antun i sveti Augustin, sve im na ovome svijetu govori nijemo ali jasno i razgovjetno u prilog njihove ljubavi; sve u njima potiče dobre misli a iz njih zatim nadiru riječi i uzdasi Bogu.
...