Marketing
filmski.
[filmski je nešto ovakvo.]
nisam išla na matematiku.
nisam pisala test.
išla sam u autoškolu, pila toplu čokoladu i sjedila u klupi s dajom.
to se nije dogodilo od osnovne, pošto sada idemo u različite škole, tako da je vrijedno pažnje. 
u petak smo imali blok sat matematike.
profesorica, inače poznata po tome što ne prestaje pričati, napisala je nekoliko zadataka na ploču, sjela u prvu klupu i pustila nas da ih sami rješavamo. u tišini.
nakon što je zvonilo za početak drugog sata (naravno da nismo imali mali odmor), rekla je:
'bi li vam smetalo da odem svom krojaču?'
mislili smo da se šali.
nije se šalila.
nije nam ni smetalo, pa je otišla.
iskorištavala sam sandrin fotić da ovjekovječim te povijesne trenutke.
profesorica se vratila deset minuta prije kraja sata i pustila nas da odemo.
rekla mi je da je uvjerena kako ću biti poznata javna ličnost jednoga dana
i zamolila me da je u tom slučaju ne spominjem.
pošto nisam poznata, niti imam namjere biti, računam da mi ovo ne bi zamjerila.
¤ ¤ ¤
tako.
čitam, slušam muziku, pišem, hodam po korzu.
smijem se kada netko spomene riječ grissin i divim se plitkim, lijepim ljudima i nemam volje za umne napore.
ali takva sam uvijek u ovo doba; svaki put pomislim kako ne bi bilo loše biti režiser i snimiti nešto kasnosiječanjsko.
jer bi bilo vrijedno gledanja tijekom cijele godine.
valjda.
¤ ¤ ¤
idemo van večeras.
ne znamo kamo.
i koliko god da me ta neizvjesnost živcirala, toliko je obožavam.
pa je valjda sve okej.
¤ ¤ ¤
ljudi me ne prepoznaju na ulici kada imam kosu u repu.
na facebooku na pitanje: 'does ira need a haircut?' odgovaraju potvrdno.
idem se počešljati.
*mrmlja neodređene psovke*
¤ ¤ ¤
do idućeg, nadam se skorog puta.
uživajte i budite pametniji od mene. ^.^
-klikalica-
APDEJT
16:47, nedjelja, 27.1.
*s bocama amara i kole hodamo prema gatu, daja nosi vrećicu; čips proviruje van*
Lola: ajme kako mi se piša... ajme... kada dođem na rivu samo ću skinuti gaće i obaviti to.
*trenutak šutnje*
Lola: netko će me krivo shvatiti.
nekoliko trenutaka kasnije prolazimo kraj karoline, kafića koji je čitav u staklu.
daji je vrećica preteška pa je daje loli. konobar promatra prizor koji izgleda čudno jer se plastična vrećica nikako ne uklapa uz naše kapute, počešljane kose i kilometarske trepavice.
međusobno se promatramo, zatim lola uzme vrećicu u naručje i podigne palac prema kononbaru.
ostatak puta umiremo od smijeha.
Post je objavljen 26.01.2008. u 18:36 sati.