Marketing
............lažan osmijeh na licu svakoga boli..........
Osmjeh na licu koji u sebi skriva tugu. Tugu za koju ne zna nitko osim mene. Tuga koja je već duže vrijeme u meni i koja je svakim danom sve veća i veća. Sjedim u gomili, a osjećam se sasvim sama. Pogled mi postaje sve mutniji,a oči postaju sve teže i teže. Samo nekoliko sitnih treptaja i prekida se sve to. Ne, ne želim plakati,ne želim da me drugi vide kako plačem, kako me svaka sitnica boli, koliko sam ranjiva i krhka. Čak i dok sam sama ne želim si to priznati. Do kada se mogu skrivati iza te nasmiješene, odurne maske?!ponekad se osjećam kao da pucam po šavovima i veoma slabom, nemam snage ni volje ni za što. Ali ni tad ne pokazujem svoje pravo lice, svoje prave osjećaje. Skrivam ih u sebi i prividno uživam u tom nekom savršenstvu,obavijenom lažnim sjajem u koje su svi povjerovali. No nitko ne primjećuje pravu mene. Tako sitnu i malu,no moram priznati da nikome na tome ne zamjeram,jer sam s vremenom postala prava glumica, koja i u nekim trenucima čak i vjeruje da je to stvarnost. Gledam se u ogledalo i vidim svoju sliku koja blijedi i nestaje, mislim da su to moji osjećaji, moje misli, moje pravo JA, ostalo negdje zaboravljeno i nepovratno. Postajem samo sjena koja hoda ne vidjevši zapravo što se događa oko mene, koja govori isprazne rečenice i svoju bol otkriva krivim ljudima, a ne onima koji su je uzrokovali. Sjena koja traži zadovoljstvo izvan sebe u tuđim životima ne shvaćajući da se odavno izgubila stvarnom svijetu.
A njega,nema ga više, postao je samo lijepo sjećanje.
…“ostala je samo uspomena na tog momka tamne kose“…
Ne mislim na I....
Post je objavljen 26.01.2008. u 15:01 sati.