Kada nas netko rani u srce,ne možemo ljubiti.Između te osobe i nas stavljamo zid,koji nas donekle odvaja i od ostalih ljudi.
Kada nekoga ranimo ili učinimo nešto čega se sramimo,zatvaramo se u svoju krivnju nesposobni da bismo rekli:"Žao mi je!" i osjećamo se paralizirani zbog odvratnosti koju osjećamo prema sebi,pa se zato ne možemo otvoriti drugima.
Opraštanje nas osposobljuje za ljubav i rast,izmiruje nas sa drugima,liječi duh i tijelo.
Stalo mi je do oproštenja...
Duša posve raspoložena
kao da je gluha na uvredu i laskanje
te... ni zlo koje primam ni
dobro koje činim ne zaslužuju da
prigovaram ili se uznosim.
Zla volja me ne uznemiruje
niti me vrijeđa nepravedni gnjev,
kada sam izdan,kada sam ometan,
oproštenje je trajni moj odgovor.
Sretan sam...jer zlo koje primih
s dubokim prezirom bacih
u nedohvatni ponor zaborava.
Pedro Elizalde Descalzo
Post je objavljen 26.01.2008. u 08:54 sati.