Marketing
Putovanje kao vremeplov
S putovanja pamtimo samo ono “isto”. Što nas podsjeća na ulice na kojima smo odrasli. Na “tuđem” nebu pokušavamo pronaći one “iste”, one “naše” oblake, i pitamo se možemo li samo na osnovu boje neba pogoditi da to nije “naša” geografska širina.
Ono što je posve različito od našeg krajolika, opire se pamćenju. To naprosto doživljavamo kao pejzaž s drugog planeta. Poslije povratka s puta, čak ni s pomoću fotografija koje smo napravili da bismo i sebi i drugima dokazali da smo uopće negdje bili, teško je se prisjetiti predjela koja već nisu bila u našoj mentalnoj mapi. Po mojoj teoriji, mi te krajolike shvaćamo kao scenografiju nekog filma koji se bavi letom na Mjesec. I pri tome spadamo u one koji tvrde da se čovjek uopće nije niti popeo tamo gore. Dok tako gledamo fotografije na kojima smo mi pored indijskih špiljâ, egipatskih piramidâ, ili se pored neke južnoameričke rijeke češemo zbog komaraca ne uspijevajući sakriti gadljiv pogled (jer svo vrijeme očekujemo kakvu zmijurinu), sami sebi ličimo na lažne astronaute, prevarante. To nismo mi, mi smo samo ovdje, na Trešnjevki, to znamo i bez fotografija, visimo pored restorana Otelo u Bosiljevskoj, čekamo, kao i nekada... Zapravo, nekada smo čekali ne znajući što, mislili smo da imamo svo vrijeme ovoga svijeta, danas ne znamo što ne čekamo. Nešto čeka nas. Iz potaje nam se približava, i oduvek se približavalo (Venclović), ali mi o tome ne želimo misliti. Nekada smo pili koktu i jupi ispred samousluge, sada u nekoj kavani pijemo najjeftinije pivo ili gemište. Ponekad Badelov vinjak. Kad nešto slavimo. A sve je manje toga što imamo slaviti... Putovanjima želimo usporiti vrijeme i izmijestiti se u različite vremenske točke.
....
...
ovdje je nastavk teksta
Post je objavljen 25.01.2008. u 13:23 sati.