Točno se sjećam svog izraza lica kada mi je to rekao. Strah pomiješan sa velikom dozom nevjerice odražavao mi se u očima.
Gledala sam u tog doktora, u tog šepavog starčića sa dragim licem, molećivim, upitnim pogledom punim sumnje. A on mi je odvraćao pogled pun razumjevanja koji je govorio: istina je...
Pokušala sam se sabrati: ako ne sanjam (brzo sam se, nepoazice, uštipnula za nogu da se uvjerim u bolnu istinu), i ako ovaj tu čovijek, doktor Leigh, govori istinu, onda sam... bila u komi...
"Četrdeset i tri godine...", šapnula sam jedva čujno, glasom koji je podrhtavao od straha.
"Da dijete drago... Četrdeset i tri godine i dva dana."
Odjednom sam osjetila hladnoću koja nije imala nikakve veze sa vremenom. Postalo mi je toliko hladno da sam se, sjedeći onako na bolničkom krevetu, umotala u plahtu i stisnula uz jastuk.
Kako? Pa nisam se ništa promjenila!
Vidjevši moj krajnje konfuzan pogled, dr. Leigh je, bez riječi, mahnuo prema staklenim vratima koja se odmah otvore, i u sobu uđe jedan mlađi doktor čudnog, pomalo dezorjentiranog pogleda.
"May, ovo je dr. Sanders, koji će ti pokušati objasniti što ti se dogodilo.", reče on sjedajući na rub kreveta.
Pokušao je. Evo koliko sam ja shvatila...
Usljed udarca kamiona, pala sam u nekakav vegetativni šok, umjesto da sam odmah otegnula papke. Sve moje vitalne funkcije, kao što su tlak, otkucaji srca, probava i disanje, spali su na najmanje moguće granice. To bi trebalo objasniti zašto mi mišići nisu antropofirali, i zašto se uopće fizički nisam promjenila.
Trebalo bi...
Doktor Sanders je pričao i mahao rukama... Doktor Leigh je zurio u mene... A ja nisam ništa od toga doživljavala. Nisam bila u stanju slušati, nisam bila u stanju gledati. Stalno mi je pred očima lebdjela slika prazne ceste, kamiona, i...
"May, May! Jesi dobro, May?", govori je neki daleki glas u mojoj podsvjesti, nedajući mi misliti.
"May! MAY!"
Pljus!
"Au!", uzviknula sam trgnuvši se.
"To boli!"
"Oprosti.", rekao je dr. Leigh.
"Ali mislio sam... Jesi dobro?"
"Da.", odgovorila sam trljajući obraz....
Ali nisam bila dobro...
Doktor Sanders je, bez prestanka, govorio: "... Uzevši u obzir kardiovaskularni, živčano - taktilno - olfaktivni, kao i cjelokupni vegetativno - probavni sustav, imajući na umu trajanje kome, mogu sa potpunim pravom tvrditi, pa čak i za današnje prilike, da si ti jedan čisti biološko - medicinski fenomen!"
"...Medicinski fenomen...", ponavljala sam, jedva svjesna svoje okoline.
"Dijete drago, tebi nije najbolje. Trebaš se dobro odmoriti... I naspavati", rekao je dr. Leigh sa smječkom, zaustavljajući dr. Sandersa, koji se spremao održati još jedan zamoran govor.
Naspavati? Pa kao da nisam spavala četrdeset i tri godine bez prestanka! Meni treba nešto protiv glavobolje!
Pogledala sam ga pronicljivo - upitnim pogledom.
"Znam da ti se čini čudna moja ideja o spavanju", rekao je.
"Ali, u komi, čovijekov mozak obrađuje i do dvije tisuće puta više informacija nego u snu. Nebi se moglo reći da si cijelo vrijeme samo spavala!", dodao je, prijateljski se smiješeći.
I stvarno, kad sam malo bolje preispitala svoje duševno i tjelesno stanje, shvatila sam da sam u stvari jako iscrpljena.
"Mi te, s tom tezom, ostavljamo da se dobro naspavaš. Kad se probudiš, već će se netko pobrinuti i za tvoj prazan želudac..."
Izašli su iz sobe, tiho zatvarajući vrata. Preumorna za bilo kakvu daljnju obradu informacija, sklupčana na sredini kreveta, zaspala sam istog trena...