Telefon je nekoliko puta odzvonio i već sam se spremala prekinuti vezu, a onda sam začula glas:
- Halo?
Istog trenutka mi je došlo da poklopim slušalicu, jer glas koji mi se javio na telefon nije bio Kikin.
Onda sam se sjetila da zovem s mobitela i da bi to bilo glupo, jer ionako je moj broj ostao zabilježen u memoriji, pa sam progovorila:
- Bok, ………….,
- Ej, bok-odgovorio mi je veselim tonom Kikin muž.
- Kako si – nastavio je u istom tonu
- Dobro, hvala, kako je kod vas, je li Kiki bolje?- lupetala sam bez veze
- Ma je, bolje je, evo baš spava..
Spava? Dobro, ajde vjerovati ću ti, razmišljala sam u sebi.. Makar..
- Dobro, dobro, nemoj je buditi, nazvati ću je ja kasnije..
- Prenijet ću joj da si zvala
- Ok, hvala ti , bok
- Bok.
Razgovor je trajao nekih minutu, možda dvije, i definitivno spada u najgluplje razgovore koje sam ikad vodila..
Cijeli razgovor je bio prožet nekom nelagodom, napetošću i jednostavno i je odavao dojam da sam nazvala u krivo vrijeme , jer niti jednog trena nisam povjerovala da Kika zaista spava..
Ne znam, ako je bolesna, zaista, mogla je i spavati, ali taj njegov glas, pa ta lažna srdačnost, pa žurba da me što prije «otpili»..
Odlučila sam ne forsirati. Neću je ponovno nazvati. Ako ona mene nazove, dobro.
Do kraja toga dana Kika se nije javila.
Navečer sam legla u krevet neprestano se pitajući, čemu ja toliko razmišljam o toj ženi? Pa nismo neke bliske prijateljice, ne družimo se privatno gotovo uopće..
A onda opet, vrag mi nije dao mira?!
Slijedećeg jutra, vozeći na posao, okupirana razmišljanjem što sve moram obaviti tog dana, nisam se sjetila Kike.
Stigla sam na posao, i taman sam bila usred nekog jutarnjeg rituala pregledavanja mailova, i ispijanja kave, kad je u moj ured banula Kika.
Izgledala je bljedunjavo i iscrpljeno.. S blagim osmjehom na licu obratila mi se:
- Dobro jutro
- Dobro jutro, odgovorila sam namjeravajući nastaviti rečenicu koju je ona prekinula..
- Voljela bi kad bi danas poslije posla skupa popile kavu, jel može?
To je bio prvi put da je Kika iznijela takav prijedlog. Nikada do tada nismo popile zajedničku kavu. Kika i ja smo naše male razgovore obavljale uglavnom na službenim hodnicima, ponekad u uredu.. Izvan poslovne zgrade-nikad.
- Naravno, bit će mi drago
- Ok, nađemo se poslije posla ispred zgrade
- Ok.
Kika se okrenula i izašla iz mog ureda, a ja sam ostala zbunjena cijelim ovim razgovorom i njenim ponašanjem…
Nije spomenula moj poziv, nije mi dozvolila da je upitam je li bolje, kako to da se tako iznenada vratila, što joj je bilo???
Ništa.
Poslije posla otišle smo u obližnji, mirni kafić blizu poslovne zgrade.
Unutra je bilo svega nekolicina ljudi i bio je to ustvari, idealan ambijent za razgovor koji je uslijedio..
slijedi kraj...
Post je objavljen 24.01.2008. u 13:59 sati.