Zamišljam sve one mirise koji me podsjećaju na proljeće...mirisi...vlažne zemlje koja proviruje ispod snježnog šešira gurajući van sramežljive busenčiće povaljane trave koja kao da traži frizera koji će joj podići volumen...pa ta neka svježina koja je otjerala svu onu otužnu maglu i niske oblake...blagi proljetni vjetrić...a ono tamo u samome kraju kraj onog propupalog drveta...visibaba i šafrana dva...gle gle i jaglac se tamo žuti u daljini.
Sunce lagano podgrijava mirise i kako je sve bliže vrijeme podneva, čini se kao da priroda kuha neki fini ručak...i ne samo to...nesebično me poziva da s njom podijelim ovaj skromni ali tako fini i mirišljavi obrok. Nakon obroka...sunce je pripremilo osušeni i zagrijani proplanak na kojeg mogu prileći i pogledom pratiti kako se na prekrasnom plavom nebu igraju oblaci i pri tome izvode razne akrobacije i egzibicije.
Na žalost...kada živiš u velegradu...kada jednostavno moraš pratiti njegov ritam...i njegov čađavi izdah...to proljeće ti se čini tako daleko u prošlosti...kada si bio dječak koji je bezbrižno uživao.
Molim boga da progledamo svi skupa zajedno...da progledamo i da pokušamo pomoći ovoj planeti da nam podari još puuuuno ovakvih proljeća koja uglavnom postoje još samo u našim sjećanjima.
Post je objavljen 24.01.2008. u 07:58 sati.