Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svestomladivole

Marketing

Satan's not home

Grad sam zatekao okupanog sunčanim zrakama, no to nije bila ona milina na koju sam navikao u trenutcima relaksacije za vrijeme radnog vremena. Jutro, ako se tako može nazvati razdoblje dana kada se čovjek ustane, a već je podne, je počelo sa nekoliko zanimljivosti. Odabrati najatraktivniju bi bilo nesportski, pa ih radije ne spominjem. Ipak, jedna od njih me zatekla. Satana nije bilo kući. Čudan osjećaj, moram priznati. Ali neko olakšanje je mirisalo u zraku.
Razbacane papuče, kojima sam tražio para, nisu se usudile ništa priznati, no drugačije nisam ni očekivao. Telefon nije zvonio, a nekako sam želio da me baš taj zvuk trgne iz, još uvijek neprežaljenog, sna. Ništa drugo nije moglo biti toliko "budno" kao poziv kojeg sam očekivao. Naravno, on se nije dogodio.
Cigarete su se na stolu igrale čudnovate igre, koja je završavala ubojstvom. Bio sam ljut na njih pa sam ih redom tamanio, ubijao u njima život, tu prokletu hiperaktivnost, no one su ipak postepeno dolazile do svoga cilja. Ubijale su mene, ali u istoj mjeri i odnosu kojim sam ja ubijao njih. Duhan je smrdio po vječnosti, a ja nisam prestajo uživati taj smrad. Bojao sam se osvete. Ona možda nikada neće doći, no ovaj kašalj mi je signalizirao da me nešto čeka. Političar, nekakav predsjednik socijalnog lokalnog sindikata, je vodio žustru raspravu sa radijskim voditeljem, a radio - prijamnik je ionako bio prestar da to podnese, pa sam ga, podsjećajući se na Satana, razvalio o' bijeli zid što mi je kopao oči. Više nije bio bijel, osjećale su se mrlje od staroga kazetofona. Leš je ostao nepomično ležati, a sada sam zaista bio sam. Razmišljajući o danima koji su prošli, slagao sam ovaj mozaik netrpeljivosti i imaginarne slobode, koju sam mislio da uživam.
Okovan mislima, pretvarao sam se da uživam. Nadao sam se da će me pustiti ako ih pokušam razumjeti ili barem uvjeriti u to da nisam ništa skrivio. Osjećaji su prestajali biti moja okupacija, ali su misli zarobile moj duh i moje vankondicijsko tijelo. Ipak, bilo mi je svejedno. Nisam se pretjerano uzrujavao kao inače, samo sam popustio, prestao se opirati.
Spustio sam rolete jer nisam želio imati to sunce.
Još uvijek ga ne želim.
I ne želim.
I tko zna do kada ću ga odbijati.
Ali ne želim!
I neću!
I 'ko mi šta može?! Nitko, osim mene samoga, kad se rastrgam od slabosti koja me lagano tjera u bijes. Satan je ostavio poruku. "Idem do trgovine. Satan. Doć'u brzo ali neću prije popodne. Nisam zaboravio. Satan!:" - pisalo je na žutome komadu papira, koji je bio zalijepljen na prozorsko staklo.
Vani je počeo puhati vjetar, a samo sam čuo lišće. Ništa drugo nije ni trebalo biti slušljivo. Samo neko lišće. Odjednom je sunce postalo zanimljivije, i ponadao sam se da ga možda sada poželim. Ipak, nisam. Bolio me kurac prosto i za Satana i to što je sa mojim parama otišao kupiti one pizdarije što ih svaki vikend kupuje. Isto tako me bolio kurac za ono što će mi netko reći!! Osjećao sam šupljinu u glavi. Postajala je sve dublja i šira, a ja sam na dnu te šupljine pokušavao doći do cilja. Nije ničega bilo. Samo neki smrad. Valjda tako smrdi glava, kad ju se otvori i kad joj se zabode nekakav oštri predmet u srž. Volio bi gledati kako mozgom bujaju rijeke krvi, kako se sive stanice boje crvenilom nekog očaja. Prerezati ubodnom pilom kosti koje su vješto opasane oko unutrašnjosti lubanje, golim rukama dodirnuti nutrinu onoga što zovemo pamet, bilo bi vrhunsko otkrivenje. Za mene sada. Znam da bi i Satan uživao, ali ovoga puta on nije pozvan na ovu ekspediciju. Kako to izvesti? Kako se zavesti i dopustiti si takvu snagu. Ili pokorno pustiti bolu da te svlada!?
Postoji li bol? Fizička. Ne. Ne postoji. Postoji samo percepcija fizičke boli, koja je nusprodukt ove druge boli, koju volim nazivati duševna. Čisto zbog naših Zakonodavnih točaka. Papir.
Odlučio sam napisati pjesmu. Eto. Molim vas, nemojte se rugati i ismijavati me, samo pročitajte. Pjesma se zove "Gluptoman", a napisao sam ju maloprije. Popušio sam puno cigara dok sam pisao, jer sam mislio da ću onda tako napisati još bolju pjesmu. Jer oni veliki pjesnici puno puše. I piju puno, ali ja ovaj put nisam imao novaca za alkohol, a kuća je po tom pitanju prazna. Bohemično sam tako uzeo olovku i napisao pjsemu koju ću vam sada prepisati. Mislim da bi ona mogla lako postati hit, ali tek ako ju netko dobro uglazbi jer danas ne možeš živjeti od poezije. Tko kupuje knjige?
Uglavnom, rekao sam vam kako se zove pjesma. Sad ću ju napisati dole.

Gluptoman.
Uvijek je sanjao o lađama
koje su plovile njegovim snovima.
Koliko je kontradiktorna java
toliko su iskreni mu bili snovi.
Bojao se gluposti,
preklinjao mudrosti da mu se otvore.
Glupio je glupanima o
istini, a
oni su sanjali
jače od njega.
Glupio je Gluptoman.
Davno su prošli dani kad je
glupio o sebi i drugima,
sada glupi o snovima
a snovi prestaju vjerovati
u njega.
Glupio je Gluptoman


Nadam se da vam se sviđa moja pjesma.

Post je objavljen 21.01.2008. u 14:23 sati.