Marketing
I gave up all for nothing...
Čitajte ovo što polaganije...jer ulazite u moje misli...upoznajete moje osjećaje...ono što vam sada uđe u misli,neće nikada izaći...i u trenutku kada odlazite, molila bih samo jedno...ne ostavljajte iza sebe ništa, osim onoga što vi osjećate...jer ovo je mjesto gdje ponovno saznajete da je život samo čudna iluzija...baš kao što je i ona saznala...da ništa ovdje nije stvarno...svi smo mi zatočeni između tih hladnih zidova...ona je stajala u kutu te mračne sobe...zagledala se u ogledalo što se nalazilo ispred nje, obješeno na crnom, napuknutom zidu...vidjela je sebe...tako blijedu, ali lijepu...lijepu, ali praznog pogleda...držala se za to ogledalo i gorko plakala...
Nije mogla vjerovati u što ju je pretvorio...samo još jedna pusta duša u još jednoj mračnoj sobi oplakuje svoju sudbinu...a oni koji su je čuli samo su se smijali...bilo im je svejedno...jedna duša više ili manje...nije ih briga...
Mrzila je ono što joj je učinio, ali je njega i dalje voljela...naravno...to je slabost u njoj protiv koje se ne može boriti...a nije ni pokušavala...nema dovoljno snage u sebi da ga mrzi...jednostavno, voljela je svaki njegov pogled, svaki dodir, svaki osmijeh...
A osmijeha sada nigdje na njenom licu...samo bol i tragovi povrijeđenosti koje je ostavio iza sebe...
Sve je utihnulo...sjene na zidu prestale su se smijati, a njene su suze stale...tu monotoniju prekinuo je njegov glas...zazivao je njeno ime...podignula je brzo glavu i krenula kuda ju je glas vodio...još uvijek onako uplakana, ali s osmijehom na licu koračala je sve brže...te hladne, zimske noći slijedila je njegov glas do Aheronta...rijeke mrtvih...tu je sve utihnulo...pogledavala je oko sebe, ali nigdje nikoga...napokon je bacila pogled na tu mjesečinom obasjanu rijeku...
Zastala je...zgrozili su je pogledi tih mrtvih duša...napravila je korak unatrag, a zatim potrčala što je brže mogla...trčala je uz tu rijeku dok ju je pratila hladna, pusta noć...ponovno je čula njegov glas...ovaj put ga je našla...u zagrljaju druge...puno ljepše, starije djevojke, duge plave kose...stajala je nepomično i gledala taj prizor...osjetila je kako joj je hladna strijela odjednom probola srce...pala je na koljena i sasvim tiho, bez jecanja, ispustila jednu suzu...laganim je pokretom ruke tu istu suzu maknula sa obraza...dignula se, bez riječi, okrenula i otišla...isprva je koračala sasvim sporo, beživotno...zatim je odjednom uzela zalet, počela trčati i svom se dušom predala Aherontu...iza nje čuo se još samo njihov smijeh...smijeh koji još uvijek odzvanja tom hladnom, pustom zimskom noći...
Post je objavljen 20.01.2008. u 20:51 sati.