Kad sam bio jako mali, imao sam zamišljenog prijatelja. Zvao sam ga Tibor. Sjajno smo se zabavljali, posvuda smo išli skupa – u školu, na plivanje, penjali se po drveću, skakali u blato, pomagao mi je pisati zadaću, bježali smo sa sata... Sporazumjeli bismo se u sekundi, slagao se sa svime što sam rekao, kao i ja s njime, naravno, i nikada se nismo posvađali. Eh, da, bilo je to sjajno prijateljstvo...
Kada sam krenuo u treći razred osnovne škole, moj je prijatelj umro. Sahrana je bila izuzetno tužna, zapalio sam svijeću i donio mu buket maslačaka. Bio je rujan, taman je počela školska godina, tata mi je pomogao da ga zakopam iza kuće.
- Sad si već dovoljno velik da možeš živjeti bez Tibora – rekao je gladeći me po kosi. Ne znam zašto, ali činilo mi se kako je bio sretan što je Tibor odselio. Trebalo je proći nekoliko mjeseci dok sam ga prebolio. Do ljeta, kada smo moj susjed Petar i ja krenuli na pecanje, a već smo hvatali i cure, nisam ga više ni spominjao, iako ga nikad nisam zaboravio.
Od te je tužne jeseni prošlo dvadesetak godina. Na početku tridesetih Tibor mi se ponovno počeo javljati. Nisam to nikome rekao. No, posjećivao me sve češće, tako da ga je primijetila i moja supruga, koja me stoga poslala psihijatru. Otišao sam Doktoru, izvalio se u naslonjač i odlučio, kad sam već tu, otvoriti dušu. Ispričao sam mu sve – kako smo Tibor i ja, kao mali, išli na pecanje, sjetio sam se zgode kada smo uhvatili ogromnog šarana pa nam je pobjegao, kada smo jurili biciklom kroz lokve, igrali se kauboja i Indijanaca (ja sam uvijek bio kauboj)... Rekao sam mu ono što nikada nikome nisam jer sam znao da me drugi ne bi razumjeli i ne bi mi vjerovali. Bio sam ugodno iznenađen, Doktor je pažljivo slušao i suosjećajno kimao glavom. Kada sam slučajno pogledao na sat, shvatio sam da su prošla puna dva sata kako, zavaljen u kauč, Doktoru pričam o Tiboru. Da, priznao sam i da sam se nedavno sastao s Tiborom, popili smo pivo, ispričao sam mu sve o novom poslu, obitelji i povjerio sam mu se – samo njemu – kako sam zadovoljan životom, ali sam ipak, kao mali, imao sasvim druge snove i da vjerojatno nikada neću prežaliti što sam na raskrižju života skrenuo, možda, krivim putem. Pričao sam mu i o kreditu za stan koji sam nedavno potpisao i o tome kako me Tanja – moja bolja polovica – podupire u karijeri, možda i više nego što bih ja to želio. Doktor je i na to dobroćudno kimao glavom, skroz suosjećajno. Dok mi je ispisIvao dva recepta za antidepresive, uz napomenu da moram doći i sljedećeg tjedna, moj je prijatelj sjedio na fotelji uz kauč i gledao me pun razumijevanja.
Post je objavljen 18.01.2008. u 11:15 sati.