Moje lice posjeduje svaki čovjek.
Ne postoji dio tijela,
Ove prozirne fizičnosti tvari,
Koju netko već nije proživio.
A srce, sjajno oko kamenice,
Nezasluženi Božji duh u meni.
Gleda sav svijet i poima.
Poima bolje od očiju moga uma.
Jedino što posjedujem je ljubav.
Ova ljubav koju odabirem dijeliti,
Hrabiti i njegovati.
Koju odabirem imati.
Praznovjerno držim noću prozor otvoren.
Da moje nerazumljive,sitne,promrmljane između sna i jave
Molitve,
Stignu do potrebitih.
Je li ludost moliti za bol?
Svaki bol koji me diže visoko u etire,
Da dišem čistoću i haluciniram od
Neizmješana, neuprljana zraka.
Da prespavam dan pod zvijezdama.
Želim provesti sate i vremena ljudska
U misli.
Ostvariti trabunjanja koja ne nestaju,
Kad otvorim/zaklopim oči ovoj stvarnosti.
Postisnuti bar jednom svu logiku
koju nastojim nametnuti ogledalu istinitosti.
Moje je srce otvoreno svakoj duši,
A žao mi je jer samo rijetke dolete do mene.
Postalo je preteško držati uzde tolikih života oko nas.
Gube se ljudi,ličnosti u nekim scenarijima.
Za taku malu cijenu prodajemo ljudskost.
Dok nas šibaju vjetrovi tuđih volja.
Mimikrija danas duše vrijedi.
Bolno je ostati sam,
Jednini na visini gledati u raspoloženje Boga.
Bojim se da će me zgnječiti vlastita snaga
Ili nebo ispod kojeg snatrim o ritmu.
Ipak..molim za bol,
Kojim uspijevam voljeti svijet.
Post je objavljen 16.01.2008. u 21:52 sati.