Ponukana člankom sa naslovce stranice Blog.hr-a i Jutarnjeg, o onome što se desilo obitelji Stančić želim vam opisati bliski susret koji smo moja cimerica i ja imale sa hitnom pomoći KB Osijek.
Naime, ja sam studirala u Osijeku, pa moglo bi se reći, do nedavno.
Naravno, imala sam i cimericu. I nju su počeli boljeti bubrezi jedan dan. Nije puno obraćala pažnju na to, ali bol nije prestajala ni drugi dan, samo se pojačavala. Napokon, treći dan ujutro, umjesto na predavnja, pošle smo na hitnu, jer u Osijeku nismo imale svoga liječnika opće prakse, a njoj je bilo sve gore i gore. Mi nismo bile daleko od bolnice, možda nekih 20tak minuta hoda, ali ona nije mogla ni toliko hodati, pa smo sjele na tramvaj. Došle smo na hitnu, nismo dugo čekale, jer ni nije bilo nikoga od pacijenata i ona je otišla razgovarati sa gospođom doktoricom. Lijepo joj je objasnila što joj je, da je studentica i očekivala je nekakvu pomoć.
A njoj je doktorica rekla du ju ona ne može primiti jer su sva vozila na terenu i neka dođe u 6 navečer. Ne znam ni dan danas kakve veze su s njom imala ta vozila kojih nije bilo. I na kraju joj je, nakon što je moja cimerica inzistirala da joj na bilo koji način pomogne, dotična doktorica rekla neka ode kod urologa po uputanicu za hitnu i onda dođe k njoj nazad!!!
Šta kažete na taj biser?!
Otišle nas dvije do urologa, ona sve ispričala tamo medicinskoj sestri, doktor ju primio, pregledao, preopisao neke lijekove i poslao kući.
Samo još jednom da istaknem, da kada smo mi došle nije bilo niti jednoga pacijenta u hitnoj.
Tako, da kada sam pročitala članak o tome što se njima desilo nisam se upće čudila. I pitam se onda, da li se oni ikada sjete Hipokratove zakletve koju su polagali? I da li im ona išta predstavlja i u onom trenutku kada ju polažu ili je to za njh samo formalnost.
Post je objavljen 16.01.2008. u 21:37 sati.