Marketing
SLAMA I GIPS
Sjedim i razmišljam. Na školskom naravno. Zapravo, prije sam počela razmišljati no što sam sjela. Dolazi Flegma i ničim se ne trudi privući moju pozornost. Svježe obojena plava kosa blješti joj na suncu. Ta slika u meni pobuđuje različite emocije i sjećanja. Vratio mi se u glavi moj prvi susret sa slamom. Ovo je bio deja vu. Katstrofa.
-Gle, draga si mi, zbilja. Pa da, zbilja si mi draga. Mislim zbilja, draga si mi. -Flegma me obasula komplimentima. Zabezeknuto ju promatram. Dotaknem joj čelo.
-Ne, nemaš vrućicu, ali zašto onda bulazniš? -priupitah ju.
-Tila san ti reći da si mi zbilja jako draga, al ono zbilja. - Flegma nastavi s komplimentima.
-Šta ću umrijeti uskoro? Moj liječnik ti je javio da bolujem od zloćudnog tumora, da me može spasiti samo operacija u Kini koja košta masu love? Ne želim još umrijeti. Mlada sam. I draga kako kažeš. - zabrinula sam se.
-Da, jako si draga. Zbilja.
-OK, podnijet ću to. Gdje imam tumor? Biti ću pozitivna, izdržati ću ja to. - hrabrim se.
-Nikada prije nisam o tebi razmišljala kao o zbilja dragoj osobi, ali zbilja to jesi. Draga si mi. Zbilja.
-Dobro, Flegma, dosta zajebancije. Šta mi oćeš reći? - kipim.
-Oću ti reći da iako si mi draga, a zbilja jesi, da ću te puknut pleskom po sred face ako ne prestaneš buljiti u ovaj kriminal od moje kose. - napokon reče.
Dolazi Super Mario i izgovara ono što je meni bilo na vrh jezika, ali sam se suzdržavala.
-Nova frizura? Žali Bože novaca. Pazi da ti slama ne izgori na ovom suncu. -bijahu to posljednje Super Mariove riječi na školskom igralištu toga ljeta. Jesen je dočekao ležeći u krevetu s nogom u gipsu. Pitate se kako? Nesretan slučaj. Možda vam jednom ispričam. Stani malo!!? Pa upravo jesam. Flegma se samo smiješila...
Post je objavljen 16.01.2008. u 14:17 sati.