Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gadura18

Marketing

Jedan za dušu :)))

Ovaj post će biti jedan od onih iz kategorije preosobno... Nešto šta moran napisat jer me neke stvari izjedaju već neko vrijeme... I pokušavan nemislit... I radin svaki dan sve samo da nemislin a onda se u jednom djeliću sekunde sjetin šta san sve mogla izbjeć,ali valjda je uvik lakše ić linijom manjeg otpora...
Vidin kalendar i poznati datum,trebalo mi je malo dulje vremena da se sjetim zašto mi je datum poznat... Kkako se neke stvari zaborave... Kako se prebole iako san se nekad davno mogla zaklet da neću...Ako ćemo iskreno nekajen se zbog ničega,sve se tad činilo iz ljubavi,sve se opraštalo iz ljubavi i pristajalo se na mrvice zbog te iste ljubavi... Ljubavi koja me koštala živaca,ponosa,ljubavi koja me danas ogradila od svega... Možda nisan trebala prolazit preko nekih stvari,ali kad čovjek voli onda će zbog te ljubavi sve napravit... A druga strana je to jako dobro iskorištavala... I neznan zašto i dalje misli da sam ona ista mala glupača koja pada na iste glupe fore... Priča koja je počela jedne zimske večeri dok je ona ledena bura nosila sve ispred sebe,priča u koju san ušla kao glupa naivna djevojčica,završila je tako tiho.Totalna suprotnost od te divlje bure... Valjda sve takve priče moraju tako završit... Nikad se nespremiš za taj definitivni kraj iako sebi toliko puta u glavi obećaš da je to stvarno zadnji put i jednom budeš u pravu... I taj put je tako miran i drukčiji... Taj put je prvi i zadnji put čuo te riječi iz mojih usta,taj put san samu sebe iznenadila... "Volin te i volit ću te cili život,ali ovaj put ti je zadnji da se opravdavaš,zadnji da te ja slušan,zadnji da vodimo ovaj razgovor,zadnji put da me možeš zvat svojon,zadnji put... Od danas na mene zaboravi jer svoje si izabra... Ali dragi moj sve se vraća sve se plaća i sjetit ćeš se ti mene jednom"I tako smo završili tu priču,ja sam je završila... A onda totalno tupilo,totalna emotivna praznina... Nešto šta je tu bilo toliko dugo jednostavno nije tu... Nemaš se čemu vratit.... Gotovo.. kraj.... I jedan glupi osjećaj olakšanja...I onda jednostavno da nemože bit jednostavnije preboliš... Posložiš sve kockice u glavi i okreneš cijeli poznati svijet naopako...Pojavi ti se jedna crna ricasta glava u blizini i svatiš da opet imaš neke osjećaje... Ali toliko različiti ste i nakraju ti svjesno ili nesvejesno povrijediš njega,opet ideš linijom manjeg otpora ko i mali milijun puta do sada... Ali svaćaš da emotivne praznine nema više... I jednom dok hodaš kvartom vidiš poznatu bahatu facu i svaćaš da je jebeno zgodan ko i prvog dana... Svaćaš da si i dalje slaba na vaterpoliste,svaćaš da si i dalje jebeno slaba na njega... Svaćaš da te zbog njega nije niti najmanje briga šta ti se čovik šta si s njim provela 6 godina i šta si ga obožavala više od života pošto poto želi vratit u tvoj svijet... Svaćaš da nema šanse jer bi ti onu bahatu i nezainteresiranu facu... Svaćaš da si našlča nekog sličnog sebi i svaćaš da nemožeš sebi priznat da... Ma nije bitno,jedino šta ćeš reći je da ti je ok... Opet glupa linija manjeg otpora.. I onda jednostavno odlučiš opet bit gadura jer različite fix ideje se roje u glavi... I naravno uspiješ otjerat jedinu normalnu osobu koja ti se pojavila u životu... I svaćaš da je u pravu ali i dalje imaš istu fix ideju... I svaćaš da je ta osoba itekako bila zagrijana za tebe... Svaćaš da se iza tebe bahate i nezainteresirane face krije neko ko se ko i ti boji,ali ga svojim ponašenjem otjeraš,jer se bojiš... Eto rekla san na glas,bojin se i opet idem linijom manjeg otpora. I nekrivin ga šta je diga ruke od mene i od nas jer na sve mu nisan trebala ja... Zpravo to nisam ni bila prava ja... I ža mi je ko nikad do sad... I moran živit s tim da sam ovaj put svjesno zasrala stvar i čistu situvaciju... Možda ipak nije kasno za još jednu priliku... Možda je... Vrijeme će ovaj put pokazat... A ja ću se pokušat smirit... Ja ću pokušat bižat i jednom sa svojom 21 godinom sebi priznat da mi je on ipak malo više od ok i mi se itekako zavuka pod kožu... Morat ću sebi priznat na glas da mi fali malo više nego šta sebi priznajem... Al za početak stvarno mi fali oni njegov smješak,glas,ona bahata faca i ona ramena... Jeben ti vaterpoliste .)))

Post je objavljen 15.01.2008. u 23:50 sati.