Dim cigarete mješao se sa čađavim zrakom koji je obavijao cijelo gradilište. Potegnula sam još jedan dim i s užitkom ga otpuhnula u hladan noćni zrak. Kiša, koja je padala već puna dva dana, polako je jenjavala.
„Jedna dobra stvar kod kiše je ta što možeš razmišljati… Ionako nemaš pametnijeg posla!“, mislila sam, sama, isopod strehe koja je prokišnjavala,na trećem katu nedovršene čelične konstrukcije neke zgrade koja je već mjesecima čekala da je sruše. Bila sam mokra. Nije me bilo briga. Marte- lako za njih, već će se one osušiti… Moje crne, najdraže traperice bile su gotovo sasvim suhe, vojnička košulja i kožna jakna također. Samo mi je crna, ravna kosa, slijepljena od vode, padala na lice… Anđeosko lice, znala mi je reći Marjorie… Kako je to davno bilo!
Bilo je to… Prije dvanaest godina… kada mi je zadnji puta to rekla. Bio je sunčani dan, negdje u lipnju… Deveti lipnja točnije. Marjorie je, kao i obično, nadgledala sve radove na konstrukciji novog bloka zgrada. Ja sam veselo skakala okolo, vješala se po skeli,… Ili nisam bila vesela? Tada me je dozvala:
„May, pazi da se ne udariš!“
„U redu!“, rekla sam.
Baš sam htjela nešto dodati, kada se to dogodilo… Nikad to neću zaboraviti! Sjećam se… Kao u bljesku… Njeno uvijek nasmijano lice kako gleda u mene… Prodoran fijuk pucanja… I zaglušujući štropot rušenja. Smješak mi se ledio na usnama dok sam pokušavala shvatiti što se dogodilo.
„MAMAAA!!!“, viknula sam i potrčala… Nije bilo odgovora.
„MAAAMAAAA!!!“, vikala sam iz svega glasa dok su mi suze navirale na oči.
„Mama!“, ponovila sam tiho, u polutami prohladnog gradilišta. Nitko tada nije znao što se zapravo dogodilo. Dan poslije došao je moj tata, kojeg sam rijetko viđala. Rekli su mu što se dogodilo. Sada i ja znam: dvadeset i osam tona težak temeljni blok raskinuo je sajlu na kojoj je visio. Zašto? Zato jer se neki idiot preračunao u tonaži, eto zašto!
Od Marjorie nisu našli ništa... Ništa što bi podsjećalo na nju...
Od tada MRZIM gradilišta! Organski mi se gade!
Ipak... Svaki put kada sam tužna ili loše volje, najsigurnije se osjećam upravo na njima...
Nemogu bez njih!
(...)
Tako sam počela živjeti s mojim tatom, ali on je često izbivao, tako da sam većinu vremena provodila sama. Jednom, dok se spremao na odlazak, upitala sam tatu:
"Tata, zašto stalno nekamo ideš?"
"Idem raditi, dušo", rekao je.
"A što radiš?", opet sam pitala.
"Ja sam ti... lovac!", odgovorio je pomalo nesigurno.
"Da? A zašto onda nikad ne doneseš doma neku životinju?", navaljivala sam.
"Dušo... Ja sam... malo drugačiji lovac.", rekao je s bolnim smješkom
"Da? A kakav?", nisam mu dala mira.
"Saznat ćeš jednom prilikom...", rekao je smireno i uzdahnuo.
Tada, sa nepunih deset , nisam znala kakav je on lovac bio...
Molim kritike i to što gore... Dajte sve od sebe!
Post je objavljen 15.01.2008. u 20:21 sati.