Gdje vidiš svijeće u ponoru tame...Ispod njenog hladnog zagrljaja, čuje se samo zvuk truljenja...I usmrdjelo truplo samo je jedna crknuta metafora za tebe, silovani đavao što krvlju vrišti samo je jedna bogohulna metafora za tvoj glas...U tvojem oceanu ja nemogu disati...Nebo je iskrvarilo svoju posljednju molitvu...Reci Amen, moj morbidni anđele...
Taj bubanj u tebi, bubanj smrti, kako bi te samo željela razapeti na ruševinama i iščupati to unakaženo, otrovano meso u tebi, iscijediti svaku kaplju krvi dok ne presahneš i crkneš na grobnici moje duše i u svojim prokletima noćnim morama gledati kako Sunce prži tvoje ostatke dok ne postaneš samo prašina među zrakama smrti.I smijala bi ti se.I boljelo bi me.I vrištala bi.I preklinjala bi.Ali dobio bi što zaslužuješ.Ti utvaro sjena i zla.Demone najljepši, proklet bio u najgorim mukama što ostaci tvoje duše zaslužuju.Zatrpala sam svu tugu i lakše je kad je sada bijes.Njime te mogu opržiti, njime te mogu uništiti.Utopila bi tvoj prah svojim crvenim suzama, maknula sa svijeta svo tvoje prljavo nasljeđe.Znam, nisam ni ja zaslužila ništa bolje.I znam, svatko dobije na kraju što zaslužuje.
Jer na kraju, isti smo.
Prijezir.Bijes.Mržnja.Hladnoća.Očaj.Ljubav...Izmučena, jadna, oskvrnuta našim grijesima, potopljena u oceanu tame, probodena crnim trnjem koji su rasli oko naših srca.Samo prikaza.
Moje kletve u tvojim očima, tvoja kazna na mojoj muci.
Igra je gotova.
Do Pakla, gade.
Post je objavljen 10.01.2008. u 13:55 sati.