Sama riječ mi se čini tako moćno, intrigantno, zanimljivo..
U životu nas svašta uče o tajnama.
Uglavnom, kada dođemo u neku dob da možemo pohvatati sve mudrosti naših roditelja, uče nas da je TAJNA nešto posebno.. Sjećam se dobro jednog o tih razgovora..
" Kad ti netko kaže tajnu, moraš je sačuvati samo za sebe."-govorila bi moja stara..
Kad bi ti onda netko rekao da ima tajnu i da će je podijeliti s tobom, to je bila posebna čast. Znati nešto što nitko drugi ne zna.
Kroz odrastanje shvatila sam da imanje TAJNE nije ništa spektakularno, da TAJNE imaju svi..
Dapače, shvatila sam da TAJNE ne moraju nužno biti nekakvo bogatstvo, mogu i često su (ako su to MRAČNE TAJNE), veliki teret vlasniku istih.
No bez obzira na to imamo ih svi.
I većina nas ih ljubomorno čuva, i dijeli samo s posebnim osobama, a neke TAJNE baš s nikim.
Razmišljajući tako vrtim film svog života unazad i pokušavam se dosjetiti nekih davnih TAJNI.
Zaboravila sam ih, i to mi mami osmijeh na lice.. Mora da su bile jako "bitne" kad ih se više ne sjećam..
Onda se vratim u sadašnjost i razmišljam o svojim TAJNAMA sada..
Što tajim? Da li tajim??
Moram biti iskrena, ovo mjesto sam i pokrenula upravo radi toga.. Ovdje ne mislim da iskrenost prema drugima, jer to nastojim uvijek biti, mislim na iskrenost prema sebi..I da, imam ih. I većina njih je samo moja. Uglavnom zato jer nisam baš neka jako otvorena osoba, uglavnom zato jer nastojim biti korektna prema svima, a ponekad tajne to isključuju..
No koliko god to nekad opterećuje, i nekih TAJNI bih se vrlo rado odrekla, ne mogu.
Jer ne želim povrijediti ljude do kojih mi je stalo.
Jer ne želim baciti sjenu na samu sebe..
Jer, iskreno, zbog nekih tajni se ponekad sama sebi baš ne sviđam previše. Ali postupci koji su me "natjerali" da ih imam su moji, donijela sam ih sama, više ili manje racionalno razmišljajući..
Jedino što pruža utjehu jest papir.. On je, ako voliš pisati, često najodaniji prijatelj, koji samo "sluša" i upija sve što mu "kažeš". Diskretno, odano.