Nekako je bilo čudno gledati ga na balkonu, kao i svako jutro naslonjenoga na ogradu, bez pive.
Mi koji smo ga poznavali, ajmo reći bolje, odnosno koji smo se naslušali raznih priča od njega i o njemu, znali smo da ja piva njegova potreba, da jednostavno bez nje ne može započeti dan. A ni proživjeti ostatak dana.
Neki ljudi, tako je barem on govorio, kada sa probude odu na WC, neki se "čak" i umiju, a on je je dan započinjao pivom.
U zimskim mjesecima pivu je pio iza zatvoremog prozora, ali opet gledajući kroz zamagljeni kuhinjski prozor.
Uvijek je stajao na istom mjestu, ili je barem tako izgledalo, nekako više prema lijevoj strani kuhinje, kao da je naslonjen na zid, kao da mu treba oslonac.
Kako sam na bolovanju zbog povrede na poslu, i nemam pametnijeg posla od blejanja u televiziju, slušanja muzike i surfanja po internetu puno vremena provodim u biti ne radeći ništa, razmišljajući o ljudima koje znam, pa mi je na pamet pao i on.
U biti, manje više i ne spavam po noći nego sam promijenio bioritam i ne idem spavati prije dva ili tri ujutro, nego visim na netu, pokušavajući, ma ne znam ni sam šta pokušavam, samo mi je važno da ne zaspem prerano, jer ako rano zaspem, rano ću se i probuditi, a šta onda ne raditi cijeli dan?
Bilo je to prije nekoliko mjeseci, taman, kada sam otvorio bolovanje.
Jednoj noći nije bilo kraja, i negdje oko pola tri, začuo sam lupanje i žamor u hodniku pred ulaznim vratima svoga stana.
Nije da se to dešava prvi put, pomislih, opet će cvijeće ujutro biti počupano iz tegli i opet će drvo kojem nikad neću zapamtit ime biti smotano u čvor koji će napraviti pijan pokušavajući pronaći ključ od stana, a zatim isfrustriran neuspjehom iskaliti svoj bijes na njemu.
Ali ovaj put nešto nije bilo kako treba.
Zvuk metala, i više glasova, od jednog uobičajenog, me je zaintrigirao.
Kvragu, moram se ustati, a baš mi se ne diže iz stolice, samo ću se razbuditi, pomislih.
Ma nema veze, ionako je vrijeme za spavanje, skoro pa će i tri.
Lupanje se počelo spuštati stepenicama, a neki ženski glas je nešto nerazumljivo govorio, nekim tonom, koji kao da nije imao ni trunke emocije u sebi, ravnim, totalno, nezainteresiranim.
Znači ništa od špijunke pomislih, ajde na balkon, možda će biti štogod zanimljivo na parkiralištu.
Noćni promet Zagreba, ne pregust, ali opet dovoljno, taman toliko da uši navikle na tišinu ne mogu zaspati, a one koje slušaju cijeli dan automobile u prolasku pomisle da nema nigdje nikoga, i javna rasvjeta još su me više razbudili i pomislih zašto nisam ostao u sobi, kao da se nešto važno ili nezaboravno dešava.
Brzi pogled na parking, kad tamo kombi Hitne pomoći. Opa. Ipak ima nešto.
Iz haustora izlaze dvojica u bijelim kutama i na krevetu na kotačima voze njega sfrkanog kao perec.
Oko njih zuji njegova žena, kojoj kao da nije jasno šta se dešava, mada je vjerojatno ona pozvala Hitnu.
Utrpavaju ga u kombi i odlaze sa njim, pravac, kako sam kasnije čuo Vrapče.
Odvikavanje u trajanju od mjesec dana. Plus minus.
Zanimljivo, mislim, kako dvadeset, trideset godina cuganja i uništavanja samoga sebe, možeš riješiti sa trideset dana odvikavanja. Ej, to je deset tisuća protiv trideset, malo mi je to preveliki omjer... Koliko ja znam ovo mu je prvo takvo odvikavanje, plus još nekoliko časnih pionirskih, izviđačkih, dabogdaumro ako ikad više..., i sličnih pokušaja prestanaka pijenja.
Baš me zanima koliko će ovaj put trajati?
Kada će opet početi piti?
Post je objavljen 09.01.2008. u 17:39 sati.