Pregled posta

Vlč. Franjo Jurak - bogati Božji siromah

Ovaj post posvećujem divnom Božjem svećeniku, u čijoj sam blizini imala sreću živjeti nekoliko godina.

Kad je židovski zakonoznanac upitao Isusa, koja je najveća zapovijed u Zakonu, Isus mu je odgovorio:" Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.
Druga je ovoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" .

Prvu zapovijed - ljubav prema Bogu - svojim mi je životom i poukom približio isusovac pater Drago Hartly.

Drugu zapovijed - ljubav prema bližnjemu - približio mi je i zorno pokazao kako se to radi, nezaboravni svećenik i župnik trešnjevačke župe sv. Marka Križevčanina velečasni Franjo Jurak.

On nije volio da ga se oslovljava velečasni. Više je volio da ga se jednostavno zove župnikom.

U svakom je čovjeku prepoznavao Isusa i svakoga je primao raširenih ruku. Širom je otvorio vrata crkve i župnog dvora. Tu su mnogi našli smještaj i hranu. Posebno se brinuo za bivše sjemeništarce i otpisane bogoslove, kojima je pomagao da se snađu i da upišu neki drugi fakultet ili da se zaposle. Svima je nudio novi početak i novu priliku.
Drugima je davao sve, a za sebe nije tražio ništa. Nikada nije govorio o sebi i mnogi su se iznenadili, kad su tek na njegovom preranom sprovodu ( 2000 g.) saznali, da je i on, još kao srednjoškolac, 1945. godine prošao Križni put i da je još kao bogoslov bio napadan pa i zatvaran od nadobudnih komunista. Ali to ga nije spriječilo, da im kasnije bude veliki prijatelj. Neki su mu to i zamjerali, ali Bog sigurno nije.

Kod njega se nikad nije znalo koliko će ljudi biti na ručku, što je njegovu dugogodišnju vjernu domaćicu tetu Sabinu puno puta dovodilo u nepriliku. Znala se i ljutiti na njega, ali samo kroz smijeh. Jednom je rekla: "Nikada ga ne bih ostavila. On je mene zaposlio samo zato što sam bila jako siromašna. To mu je jedino bilo važno! Nije uopće pitao da li znam kuhati". I o njoj bi se moglo puno pisati. Svojim radom i spretnošću iz ono malo namirnica, što je uspjela nabaviti i dovući u košarama sa Trešnjevačkog placa, znala je napraviti ukusan objed za puno osoba. A tek njezine "štrudle" koje je razvlačila preko ogromnog stola ! - kao da su joj anđeli pomagali.

Imao je Jurak i auto i nakon što je taj već stari plavi "Princ" postao neupotrebljiv, kupio je Volkswagen bubu 1300 kubika. Već je drugi dan požalio, misleći da je to preskupi auto za svećenika: "Trebao sam ipak kupiti onaj jeftiniji od 1100 kubika." Taj auto, premda je glasio na njega, bio je njegov samo kad je bio prazan rezervoar. Posuđivao ga je svima koji su ga trebali: župskim suradnicima, župljanima pa i studentima. Ali uz auto dao je i novac za benzin..

On je valjda bio jedini župnik u ono doba, koji nije nikada uzimao novac uz blagoslov kuća. Tko je htio dati novac, taj ga je sam trebao donijeti u crkvu.To mu kolege svećenici baš i nisu odobravali.

Imao je puno povjerenja u laike i povjeravao im je poslove u župi. Vjerovao je u svoje suradnike. Ali znao se je ozbiljno naljutiti, ako netko nije izvršio zadanu mu obvezu u vezi mise, pjevanja, vjeronauka. Puno toga je razumio i opraštao, sve osim šlamperaja u vezi mise i liturgije.

Bio je otvoren za sve moguće pozitivne inicijative. Uz njegovu dozvolu i potporu na župi je 1992.osnovan Centar za pomoć trudnicama "Djetešce na sunašce". Tu je osnovan i poznati VIS "Quo vadis". Mladići, mahom bivši ministranti, pjevali su crnačke duhovne pjesme uz pratnju električnih gitara, održavali koncerte i svirali na misama, što je u ono doba bilo zaista neobično. Prvi festival duhovne šansone KATOM održan je također ovdje 1969. godine u župskoj dvorani. Sve je to za ono doba bilo revolucionarno. Na njegovoj župi uvijek se je nešto događalo. Rado je i besplatno iznajmljivao župsku dvoranu za mnoge skupove. Zauzimao se je za socijalnu pravdu i za dublje razumijevanje među ljudima i religijama. Bio je oduševljeni promicatelj ideje ekumeizma. Bio je pokretač ,mnogih tribina, između ostalih i ekumenske tribine Duh Asiza. Za to djelovanje 1998. godine HHO mu je dao nagradu za životno djelo.

Životno geslo Franje Juraka bilo je:

Cijeli svoj život stavio je u službu čovjeka. Za vrijeme Domovinskog rata njegovom župom prošlo je oko 6.000 ljudi. Nije mario za trošne stepenice i neokrećene zidove sve dok je bilo gladnih i bosih ljudi. Sve ga je to koštalo zdravlja. Nagrizao ga je i polako ali sigurno uništavao dijabetes. Zadnje godine proveo je u sljepoći. Zdravlje mu se još dodatno pogoršalo nakon dolaska novog župnika, kad je shvatio da za njega više nema mjesta na župi. S njim su sa župe morali otići i njegovi bivši suradnici i većina onog što je on tamo stvorio. Smjestio se na Novoj Vesi gdje su mu svesrdno pomagale redovnice Kćeri Božje ljubavi.

Umro je iznenada 2000. godine u 73. godini života. I pogledajte tu divnu Božju "slučajnost" : umro je 04.kolovoza, točno na dan kada Crkva slavi još jednog velikog župnika sv. Ivana Arškog.

Bio je svećenik po mjeri samog Isusa Krista, zaljubljen u Boga i čovjeka!
Sam milosrdni Bog nek mu bude vječna nagrada!







Post je objavljen 09.01.2008. u 00:04 sati.