Još oduvijek poznavali suiste građevine i osjećaje.
Noć bila je oskudno odjevena zvijezdama, uz blagi, no hladan vjetar, Petar Pan je letio, nespretno. Slušajući pjesmu ZA NJU misli su mu oblikovale maštanja, pogledi snove, dodirujući oblake meke poput klupka vune.
Znala je, Balerina, da dolazi nošen nebeskom prašinom, tada, a oduvijek su poznavali iste građevine i osjećaje. Nitko, osim snova nije znao za nju, a sanjala je Petra Pana, zamišljena pogleda, kako čeka ju na stanici, ne čekajući vrijeme, ne gledajući.
Ponekad su njihovi dlanovi bile riječi što skakutale su srcima, ponekad su njihove tijela bile želje što doista osjetiš trenom koji nalazi se van trenutka..i doista, voljeli su tu pjesmu, jer ples je značio dodir bića.
Još oduvijek poznavali su iste građevine i osjećaje.
Na mozaiku lica, Petar Pan pričao je suzama, tuge, sretan, a Balerina, ulje na platnu njena lica, pričala je suzama, tuge, sretna...isti.
Let se približavao kraju, još tisuće sati i on jekraj nje, još tisuće snova i ona je kraj njega, još tisuće vremena i oni su tu..na stanici, čekala je, u noći oskudno odjevenoj oblacima, na oduvijek istoj građevini i u osjećaju, Balerina Petra Pana, on nju..zar Ljubav je?
Prinčevi su oduvijek Damama poklanjali ruže, ona poklanja mu usne, on poklanja joj usne.
Post je objavljen 07.01.2008. u 19:51 sati.