Marketing
Crna Knjiga Radosti ( I.dio )
Danas je bila Davidova sahrana. Još mi drhti ruka dok ovo pišem. Bilo je puno ljudi, većinom njegovi prijatelji i njihovi roditelji. Nisam plakao, mozakmi nije radio, samo sam gledao u njegovo beživotno tijelo, držao njegovu hladnu ruku, pokušavajući je zagrijati. Izgledao je kao da spava, i očekivao sam da će se probuditi, odmah se nasmijati kad se probudi, jer je bio sretan zbog novog dana, što živi. Plave oči više neće vidjeti sunce, uši više neće čuti ptice, usta se više neće smijati. Poslje sahrane ostao sam još dugo sjedeći na zemlji, prislonjen uz drvo, sjećajući se svih naših zajedničkih trenutaka, bili oni dobri ili loši. Bio sam samo sretan iz jednog razloga. Ispričao sam mu se za sve loše što sam mu napravio, savijest mi je čista. Sjećam se dana, kad sam imao nekih šest, sedam godina, ukrao sam mu loptu što je dobio za rođendan. Kad je shvatio da je nema počeo je plakati, rekao je mami, ja sam je se bojao vratiti jer nisam htio dobiti batina. Ali kad on nije prestajao plakati, skupio sam hrabrosti i vratio mu loptu, nikada neću zaboraviti izraz njegova lica, bio je presretan, oči su mu se caklile od suza, a osmijeh mu je bio od uha do uha. Ispričao sam mu se, a on nije rekao mami da sam ja uzeo loptu, nego da ju je izgubio i pronašao ispod kreveta. Uvijek me je izvlačio. Već je 19:43. Ustajem sa suhe zemlje, otresam prašinu sa sebe, leptir mi je sletio na ruku, gledam ga s divljenjem, puštam ga da odleti. Hodam kući, Mijesec se već pojavio. "Ljudi odlaze, nismo mo više nešto što diše zajedno. Čekam da mi netko namaže lice osmijehom i suze obriše tiho.."
Post je objavljen 07.01.2008. u 11:41 sati.