Ne, ovo nije još jedan post. Ovo nije još jedno prepričavanje događaja.. trenutka… ovo je prepričavanje prošlosti…života.. da..onog života koji je iza mene.
Jednostavno sam ga ostavila tamo. Iza. Iza onih čvrstih kamenih vrata. Tako da prošli osjećaji ne mogu u moju budućnost. Nikako. Treba im ključ. Onaj ključ koji sam jednom imala, ali namjerno sam ga izgubila. Namjerno sam zaboravila kuda sam ga „pospremila“. Sada znam da su ispred mene samo dobre stvari. Samo dobri osjećaji. Samo dobri ljudi. Oni koji me nikada neće namjerno ubijati. Oni koji će paziti na mene. Oni koji će me vječno voljeti. Oni ljudi kojima je stvarno stalo do mene. Oni koji me vole zato što sam im sve, a ne radi neke glupe titule. Ne radi neke zle sudbine koja samo gleda kako da sve bude još gore. Sve te ljude mogu nabrojati na prste moje desne ruke. Da, baš sve. Sretna sam što imam njih. Barem neću biti sama u svemu. Zapravo, više nikada neću biti sama. Baš nikada, jer sigurna sam da me vole i da me nikada neće pustiti. Probajte zamisliti najsavršeniju sliku u cijelom svemiru. Zamislite najljepšu stvar. Eto, tako izgleda moja budućnost u usporedbi s prošlosti. Jedino što je gore od dernjave i vike je potpuna tišina…(nadam se da će ovo pročitati pravi ljudi, točnije prava osoba)… Eto, napokon i to prestaje. Dugo sam na to čekala. Gotovo cijeli svoj život. I dočekala sam. I hvala svima koji su se potrudili shvatiti mene i moje glupe strahove..(ja si tu ne mogu baš pomoći).. Eto..to je to što već neko duže vrijeme leži u meni. Sada je napokon vrijeme…da..napokon je pravo vrijeme.
Ovo nije pisano da bi netko pročitao, ali ja sam to jednostavno morala izbaciti iz sebe. Molim vas da komentare ne ostavljate na ovaj post, možete na onaj ispod.
Unaprijed Vam svima hvala….
Sarah.
Post je objavljen 07.01.2008. u 00:17 sati.