and i'm so sad
like a good book
i can't put this day back
a sorta fairytale
with you
ima ljudi koji imaju svoju bilježnicu. ne, nazovimo ju knjigom… knjigom bisera. bilježnica zvuči previše prozaično. i u tu svoju knjigu zapisuju ono što su čuli od sebi dragih – urnebesno, šarmantno, kreativno, neobično, uvrnuto, britko, fascinantno… ili pak samo lijepo. zapisuju ne samo rečenicu, već točno mjesto, točno vrijeme, svjedoke, situaciju u kojoj je izrečeno ono ludo i možda ne tako vrijedno spomena, a opet neprocjenjivo i sveto… sve. u samo jednoj-dvije rečenice i par natuknica u zagradi.
ponekad istrošenom tintom… ali zato zagrebu po papiru.
u hitnji – nešto će se već vidjeti – da ne zaborave.
sve. miris, okus, tekstura, slika…
smiješno, rekli bi mnogi.
je li?
and i'm so sad
like a good book
i can't put this day back
a sorta fairytale
with you
otvoriš. i tu je sve. miris, okus, tekstura, slika.
gotovo opipljivo... iako svi znamo da nije.
smiješno, rekli bi mnogi.
kako nekome može biti smiješno jesti tako dobru bombonijeru… otvoriš ju sasvim slučajno… i onda se sjetiš što je u njoj… i nastavljaš polako, svečano… hoću li bitter aftertaste? ili možda marcipan? čokolada s chillijem – slatka, a temperamentna… odabireš. papirić ne bacaš. šteta je. ah… tko zna kad će opet imati ovakav okus. jer…
iako će uvijek ostati pokoji bombončić unutra… ipak…
tko zna, možda ju stvarno zaboravim. i više ne osjetim. iako… kažem, uvijek ostane pokoji…
...papirić?
…
ima nešto u onim spomenarima i leksikonima u koje se djeca upisuju. “hoćeš li mi se upisati u spomenar?” – kakva to bijaše čast.
smiješno? ne bih rekla.
and i'm so sad
like a good book
i can't put this day back
a sorta fairytale
with you
Post je objavljen 06.01.2008. u 14:04 sati.