Zabušavam gdje god stignem! Ostala sam na pustoj cesti i gledam oko sebe, ničega nema. Sjela sam na guzicu, naslonila bradu na ruke i vrtim palčevima. Pa se češkam oko uha ko mladi majmun, i opet ništa ne razumijem. Kuda sad? Da ustanem ili da odustanem? I tako već danima. Želim biti sama, da pokušam objasnit kako se osjećam, slavnim riječima jedne Garbo. Kako je razumijem! Tko zna bi li se i u samoći pronašla? Izgubila sam onu os oko koje se okretao život. Osjećam se sama a ipak, ljudi me naguravaju. Ne znaju da nisam ja ona koja sam jučer bila? Odakle početi novi život? Kojom nogom prvom zakoračiti? I gdje naći glas? I glas me napustio i dok govorim, pitam se čiji je to glas, tako stran... Izgubljena sam. Kako je moguće izgubiti sebe? Ono što je davalo snagu sve ove duge godine, sad me je odjednom ostavilo! Praznina je velika i ne znam čime ju ispuniti, i da li ju uopće želim ispuniti! Savršeno svjesna da ne smijem sjediti ovako, bez duše, ja se ne mičem. Ništa ne želim, ne želim se pomaći ni malo. Je li ispred mene provalija ili neki puteljak što vodi u nove avanture? Ne znam i zato sjedim i ne mičem se. Dani mi prolaze polako, noći su još duže. Nitko ne diše kraj mene i tišina me paralizira. Tako željeni odmor i san samo su ideje koje sam jednom imala. Ne spava mi se i ne želim sanjati! Kad su mi i snovi omrzli. I u snu srećem neželjene ljude. Gospodaru Snova, odlazi! Ne volim te! Pogleda uprta u nebo ja ostajem bez glasa.
Pomakni se, govori mi moj unutarnji glas. Pomakni se ili ćeš patiti. Pomaknut ću se. I spavati ću. Umorit ću se toliko da ću utonuti u noć bez snova. U mir. Tamu.
Trgni se, opet će glas. Ne opuštaj se i ne prepuštaj se!
Imam eneriju u sebi, kao i svi ljudi. Nije lijepo pustiti sam sebe, svoju dušu da se valja u ništavilu. Treba ipak ustati. Napraviti jedan korak, i ne zastati, pa drugi korak polako. I tako ići dalje uzdignute glave. Treba disati duboko. Treba živjeti ovaj poklonjeni život. Iskoristiti svaki dah. Život je čudo, ČUDO!
Tako, u razgovoru sa sobom, prolaze mi dani. Naguravam se, tješim i hrabrim. Slušam svoj unutarnji glas ako se javi. Pokrećem se. Ili bježim. Ali taj dar, to čudo, ne smijem odbaciti, tamo u neki kutak prašnjavi. Ne! Ljepota ovoga dara je žilava, divna, miris mu je uzbudljiv! Raširim ruke i grlim život! Plešem uz muziku sreće koja me obuzima! Ponosna sam i osjećam se opet jaka! Želim biti jaka! Želim osjetiti kako mi krv kola venama, ova draga krv! Želim kliknuti, HVALA TI! Ali javlja se moja duša, moje srce, i čujem kako se sa usana odlama krik, FALIŠ MI! Tako sam dugo živjela za nju, sad je vrijeme da pogledam u sebe. Došlo je iznenada, kako i treba doći. Ne gleda mi se. A opet, zagledam se u zrcalo i tražim se. Ima me još. Samo korak naprijed, korak po korak. I ne zaboraviti disati. I ne zaboraviti da je život dobiven na dar. Ne zaboraviti ništa ali krenuti dalje. O kada ostanemo sami, kada izgubimo svoje drage, valjda je normalno osjećati se nemoćno, ne znati ni lijevo niti desno....
Tješim se sama jer se osjećam sama.
Ne zna nitko ovu samoću. Samo onaj koji je ostao praznih ruku, ruku koje su grlile i milovale drago biće, a sad te ruke strše u prazno. I nitko i ništa ne može ispuniti tu prazninu.
Nitko tako blizak da ga poželim grliti. Ne želim da me itko grli. Sama sam bila dugo godina, sama s njom. A sad iz pukotina života izlaze neke duše koje su me se sad sjetile. O gdje, gdje ste bile, duše drage, u onim tužnim danima kada vas je dozivala!????? I hladan čelik oko srca govori mi, i mene ste napustili, i opet ćete me napustiti, samo ako vam dozvolim ući. I ne želim nikoga i želim ih svih!
Kasni je sat, a nije važno. I kad se probudim, opet ću biti sama. Nitko neće disati kraj mene.
Ali bit će to novi dan. Još jedan koji me udaljava od nje. Još jedan u kojem ću tisuću puta reći sama sebi, pokreni se! Tisuću puta ću pogledati u nebo i sklopiti oči i udahnuti duboko, da nitko ne čuje, tiho. MAMA!!!!!!!!!!! Pomozi mi, daj mi ruku!
Ali onda...misleći na njenu snagu, na njene patnje, ja brišem suze! I oko dobiva odlučan, čelični pogled. Moć osjećam. Veliku moć! Snaga se rađa iz suza. Osjećam mir se vraća, novi mir. Dobri mir. Ja to mogu! O hvala ti! Volim te i fališ mi. Shvatila sam, falit ćeš mi zauvijek. A ja ću ići dalje, ali ne sama. S tobom u srcu, s tobom u oku. U krvi. U duši. Ti si ja i ja sam ti. Mi smo jedna duša, ista krv, isti san...
I tako idu dani bez nje. Ja moram sama koraknuti onaj prvi korak. Ali imat ću anđela na ramenu. Ne sumnjam u to.
Post je objavljen 06.01.2008. u 03:10 sati.