Dragi moj Wormwood!
Tako, ti imaš velike nade da je religiozna faza tvog pacijenta u odumiranju, zar ne? Već dugo sam mišljenja da je školska akademija doživjela propast otkad je stari Slubgob postavljen na njezino čelo: a sad imam i potvrdu za to. Jesi li ikad čuo nešto o zakonu valovitog gibanja?
Čovjek je amfibija - pola duh, pola životinja. (Neprijateljeva odluka da stvori jednog takvog buntovnog mješanca bila je jedan od razloga koji su našeg Oca ponukali da mu otkaže poslušnost.) Kao duhovi oni pripadaju vječnom svijetu, a kao životinje prolaznom. Prema tome, dok se njihov duh može usmjeriti na vječni cilj, njihovo tijelo, njihove strasti, predodžbe, podvrgnuti su stalnim promjenama, jer živjeti u vremenu znači mijenjati se. Stoga oni najprije dolaze do postojanosti kroz valovito gibanje: uvijek ponovno vraćanje na razinu s koje uvijek iznova padaju, uz niz uzvišenja i padova. Ako si pozorno promatrao svoga pacijenta, mogao si to valovito kretanje otkriti svagdje u njegovu životu: u njegovu žaru za rad, u njegovim prijateljstvima, u njegovim tjelesnim prohtjevima sve se to penje i pada. Sve dok živi na zemlji, izmjenjivat će se stanja duhovnog bogatstva i životnosti sa znacima suše i siromaštva. Razdoblje suhoće i bezvoljnosti, što ga tvoj pacijent sada proživljava, nije tvoje djelo kako si umišljaš. To je posve naravna pojava koja nam ne donosi ništa ako je ne znaš pametno iskoristiti.
Da bismo odlučili što bi se trenutno najbolje moglo učiniti, moraš izvidjeti koja je Neprijateljeva namjera u sadašnjem trenutku, a onda činiti suprotno. Tu te može iznenaditi činjenica da on u nastojanju da konačno osvoji jednu dušu polaže mnogo više na najniže točke nego na one najviše. Neki od njegovih posebnih izabranika prošli su kroz takve klance i tmine kao nitko drugi prije njih. A razlog je u ovome: za nas je čovjek prvenstveno hrana; naša svrha je njegovu volju posve pretopiti u našu, naš životni prostor proširiti na njegov račun. Međutim, poslušnost koju Neprijatelj zahtjeva od ljudi nešto je posve drugo. Moramo priznati činjenicu da sve pripovijedanje o njegovoj ljubavi za čovjeka i o čovjekovoj slobodi u njegovoj službi nije (kako se rado želi vjerovati) čista promidžba, nego zapanjujuća istina. On stvarno želi ispuniti svemir mnoštvom ogavnih slika sebe samoga - stvorenjima čiji život je u minijaturnoj mjeri bitno jednak njegovom, ne zato što je on njih upio u sebe, nego zato što je njihova volja po njihovoj slobodnoj odluci postala nalik njegovoj. Mi trebamo stoku koja na koncu postaje hrana. On traži sluge koji na koncu postaju sinovi. Mi ih isisavamo. On ih oslobađa. Mi smo prazni i htjeli bismo se ispuniti. On je pun i prelijeva se! Naš ratni cilj je svijet iz kojega naš Otac u podzemlju sva druga bića upija u sebe. Neprijatelj, međutim, želi svijet ispuniti bićima koja su s njim povezana a ipak žive različito.
I tako dolazimo do uloge koju imaju najniže točke. Već si se zacijelo često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad raumiješ da su neodoljivo i neosporno dva oružja koja on prema svojoj zamisli nikad ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne može otimati. On može samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi, njemu ne služi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blažene osjećaje i uvjerenje o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im oduzima, ako ne i stvarno, a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji ispunjavalo svoje dužnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog stvorenja kakvo on želi imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje se obavljaju u tom stanju duhovne suše. Mi možemo svoje pacijente vući za sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to bolje. On čovjeka ne može toliko vući k vrlini, kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja za hodanjem stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se, Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovjek još uvijek, iako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojega mu se čini da je isčezao i poslijednji trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.
Ali, naravno, i ta vremena praznine pružaju nam mnogo mogućnosti. Tijekom sljedećeg tjedna dat ću ti neke upute kako da to vrijeme najbolje iskoristiš.
Tvoj odani stric Screwtape
(C.S.Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem)
Post je objavljen 04.01.2008. u 10:18 sati.