Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Image Hosted by ImageShack.us



30.12.2007.

Sanjala sam te noćas.
Otrčala sam uplašeno u kuhinju majci da joj kažem da si mi ušla u snove, da se ne osjećam dobro, da sam osjetila kako te isti dan moram otići vidjeti, da ću se poslije ručka pustiti sve planove, spremiti se i otići do tebe.
Ona mi je, držeći telefon u ruci, u suzama rekla da su prije dvije minute javili da si otišla zauvijek. Noćas. Onda negdje točno kad sam te sanjala.


..........

03.01.2008.

Znaš, simboli mi više ne dolaze često.
Izgubili su se negdje uz put.. Dođu tu i tamo, ošamare me na tren, a ja ih zaboravim. Spremim u ladicu kao novu knjigu koju ću sigurno „sutra“ pročitati.

Da, znam, zadnjih mjeseci te nisam posjećivala često. Smiješno i ironično, jer si me od svih unuka jedinu baš voljela onako kako se voli. I ja sam tebe, o da jesam, nisam nikad prestala, samo… Znaš, moraš shvatiti, ja sam postala gradska djevojka sa ozbiljnim poslom, i ja više zaista nisam imala vremena.
Ja jednostavno nisam imala vremena za ništa. Evo, prije 20 dana dragom prijatelju je bio rođendan, znala sam dan prije, taj dan, dan poslije i čitavo vrijeme sam to imala na umu i ja jednostavno nisam stigla mu čestitati. Prvo neki sastanak, zatim shopping, pa sam morala na jednu neodgodivu kavu i morala sam zvati roditelje, brata, pospremiti kuću, završiti posao prije spavanja.. Jednostavno nisam stigla. Imam tisuću još obaveza u glavi, par dragih ljudi koje moram nazvati, ali ja.. ja jednostavno ne stižem to.

I vjera mi se katkad gubi. Vjera u svijet, u ljude… Vidjela sam svašta, doživjela svašta… I preispitujem se, gubim se katkad…
Ne sjećam se kada sam u zadnja dva mjeseca sjela i bila sama sa sobom da o svemu razmislim, o svim promjenama koje sam ovu godinu prošla. Nisam ni stigla razmišljati o svijetu, sebi i simbolima…

Do one noći kad sam te sanjala…


Dok smo hodali u tihoj povorci po snijegu na staru godinu u dubinama Gorskog kotra odvojeni od čitavog svijeta, čvrsto sam poželjela da osjetim što si htjela reći, zašto si mi došla….

I kad sam zatvorila oči, od svih onih trenutaka, smiješnih i onih tužnih, od smijeha do suza, sjetila sam se one večeri.

.......

Ti i ja, kao puno večeri prije, ja osnovna škola, već velika djevojka (kako sam barem tada mislila), a ti si po tko zna koji put pričala onu istu bajku, znaš onu koju si sama izmislila za mene, o maloj ptičici i mački koja je čeka da ona u pjevanju ne shvati kako mala mačka zapravo ne spava nego čeka da skoči kad ova ne gleda i da je pojede. I kako ju je zamalo uhvatila dok je ova tako jako zapjevala i zatvorila oči, pa je ova u zadnjem trenu skočila i pobjegla…
Pa si me uhvatila kao ta mačka, ja sam vrisnula od veselja, a ti si me zagrlila i oduševljeno rekla: Njanji moja! Kada bi bar što duže ostala ovako mala i sanjala bajke do kraja života! Ništa čovjeka tako ne veseli, nego onda kada vjeruje! Sve se ostvari onda kada vjeruje!


…………..

Sanjala sam te…

Da, ja opet vjerujem…. Zaista, vjerujem! Vjerujem!

Moraš mi oprostiti što sam to na tren zaboravila, moraš, oprosti mi molim te….

Molim te!


Nedostaješ mi….






Post je objavljen 03.01.2008. u 22:33 sati.