Gledao sam te u snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo tvoja kosa još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Antun Gustav Matoš
Post je objavljen 04.01.2008. u 22:12 sati.