Tu smo, gdje smo. Posljednji dan 2007. Kada je u pitanju blog WashingtonRocks, mogu jedino reći: What a ride!
Onima koji su se 'ukrcali' na početku, 23. travnja, i ostali do danas, cijelim tijekom našeg puta po Americi i neizravno, ponekad, po Hrvatskoj - od srca hvala na interesu. Onima koji su se 'provozali' par tjedana, te su se – nezadovoljni smjerom – iskrcali, poručujem da se nadam da će me sljedeće godine ponovno posjetiti, dati mi još jednu šansu.
U ovih smo devet mjeseci pisali i debatirali o raznim temama. Počeli smo s masakrom studenata na sveučilištu Virginija Tech, završili s kongresnom 'Rezolucijom o Božiću'. Pisali smo o siromašnima i bogatima, naoružanima i nenaoružanima, darežljivima i sebičnima, političarima i glasačima. 'Dohvatili' smo se Rudyja Giulianija, Paula Wolfowitza, Baracka Obame i Hillary Clinton, ali i Thompsona, Milana Bandića, Pavla Kalinića i biskupa Jezerinca. Uspoređivali Ameriku i Hrvatsku. Ponekad smo se slagali, puno češće - išli jedni drugima na živce.
Pogotovo kada je u pitanju 'povlačenje paralela'.
Meni osobno, to su bili najdraži tekstovi. Zato jer su, barem se nadam, komunicirali s hrvatskom stvarnošću. Primjerice tekst o otkrivanju spomenika žrtvama komunizma u Washingtonu, o napojnicama o Americi ili pak toleriranju uvredljive političke ikonografije.
Informacijama o Americi svijet ne oskudijeva (što ima i dobru i lošu stranu). Njih, kao što vidim, većina posjetitelja ovog bloga dobija na raznim stranama. Kroz neki naoko manje važni detalj ili epizodu (napojnica, 'zajedničko' slavljenje vjerskih blagdana, filantropija u hiper-materijalističkom okružju, govor iranskom predsjednika na Columbiji) pokušao sam pružiti iznijansiraniju sliku Amerike, često vrlo kontradiktorne, zbunjujuće i teško bi se moglo reći 'savršene' zemlje.
To je znalo iziritirati dosta ljudi, jer su navikli o Americi čitati samo loše stvari. Kroz komentare se često provlačila kritika da 'držim stranu' ovoj zemlji. Točno, držim je. Ja Vam naime mislim da je u svojih 230 godina Amerika učinila dosta toga dobroga, i unutar svojih granica i u inozemstvu. Pogotovo, nećete vjerovati, u inozemstvu, što joj zahvaljujući prošlim i sadašnjim garniturama raznih satrapa, despota i budala u drugim zemljama često i nije bilo toliko teško.
Ja ne mislim da je Amerika 'bezgrešna pravedna velesila' – kako mi u reakciji na tekst o Kadijeviću Floridskom zamjera komentator 'cabaret'. Amerika je znala postupati i kriminalno i bedasto – no objektivnija bi analiza pokazala da dobro i pozitivno ipak preteže nad negativnim. Razumljivo mi je što većina ljudi u, recimo, Rusiji i Srbiji ne misli tako, ali sam uvjeren da je 'šutljiva većina' u svakoj zemlji zapadnog kulturnog kruga (pogotovo u Srednjoj Europi) ipak, barem instinktivno, svjesna te činjenice - bez obzira na refleksni i pomodni anti-amerikanizam kulturne elite.
Sve je ovo uvod u današnji tekst – odgovor na vaše komentare. Povodom teksta o Kadijeviću Floridskom, komentator 'udrugabu' mi, bez neke čvrste veze sa samom temom, poručuje 'e moj Klima... pročitaj Stieglitza i Chomskog'. Kao, nakon toga ću shvatiti u kakvoj sam zabludi kada je u pitanju kapitalizam, slobodno tržište i demokracija zapadnog tipa.
Svatko može citirati svoje omiljene autore, savjetovati drugima što da pročitaju. Svi mi najviše volimo čitati ono što potvrđuje naša uvjerenja, a ne ono što ih dovodi u pitanje. Preporuka o tome što čitati klonio sam se jer mislim da bi većina čitatelja smatrala da se pravim važan. Iz istog vas razloga nisam obavještavao na kojima sam koncertima bio i koje sam kazališne predstave gledao. U vezi Chomskog i, recimo, na filmskom planu, Michaela Moorea mogu jedino ponoviti nešto što sam već par puta napisao – jadna li vam majka ako su vam oni jedini izvori informacija o Americi.
Komentator 'tompa' mi poručuje da ga tekst o Kadijeviću 'nije razuvjerio' te da i dalje gaji 'nesnošljivost prema Americi.' Što reći nego – good for you! Ja ne pišem ove tekstove, dragi 'tompa', da bih Vas ili druge čitatelje u nešto uvjerio. Pišem ih da bi ih Vi čitali. Uz put i ja – pripremajući se za pisanje, čitajući, razmišljajući kako da tekst dobije glavu i rep – sam za sebe neke stvari u svojoj glavi raščistim, jer ponekad na početku niti sam možda nisam siguran što o nekoj temi zaista mislim.
Povodom teksta o Muzeju Woodstocka i državnog novca kojeg je za ovaj projekt, neuspješno, pokušala pronaći Hillary Clinton, Zvone Radikalni se pita – što u tome ima loše? Po mom mišljenju, ništa. Da je bar takvih državnih donacija više. Kongresmeni i senatori tradicionalno nastoje mali djelić proračunske sarme skrenuti direktno svojim glasačima. Izgradnja wine-tasting centra u saveznoj državi Washington. 'Midnight basketball' za pripadnike uličnih bandi u Chicagu. 'Bridge to Nowhere' na Aljasci. Par kilometara ceste. Društveni dom. Pomoć tek osnovanim firmama. Kada se na rat u Iraku mjesečno potroši 15 milijardi dolara, ovakve je jeftine projekte teško proglašavati 'rasipanjem novca' – jer u perspektivi mega-budžeta oni su zaista 'sitniš', a ljudi se vesele.
Na tekst o tabloidnom životu Rudyja Giulianija, javio se komentator 'hebatga'. Ukazuje na – kako kaže – 'samo jednu u nizu netočnosti' u tekstu. Donna Hanover, druga žena bivšeg newyorškog gradonačelnika, je - tvrdi 'hebatga' – glumica, a ne novinarka.
Ne znam jeste li to primjetili, informacije iz mojih tekstova vi možete provjeriti na Internetu. Najlakše, na GoogleNews. Utipkate ime dotične osobe i pročitate što vas o njoj zanima, usput i provjerite 'da li vas Klima laže' i je li šlampav kada su u pitanju činjenice.
Donna Hanover je novinarka, a ne glumica.
Povodom teksta o 'dotepencima u Washingtonu' te činjenici da se svatko najbrže sjeti 'kuće' pri jelu, komentator 'ante10' me upitao 'odakle sam'. Ja sam iz Zagreba. Rođen sam u Kairu, gdje sam, doduše, proboravio tek prva dva tjedna svog života. Tamo nikad poslije nisam bio. Odrastao sam u Miramarskoj 15 A, blizu pothodnika, poslije smo se preselili u Sopot jedan. Išao sam u osnovnjak u Nikolu Demonju, blizu filo-faksa, poslije u Centar za kulturu i umjetnost (niti 'Demonja', a niti 'Centar' se danas tako ne zovu), diplomirao sam pravo. Otišao sam u Ameriku 1986. One koji vole klasičnu glazbu možda će zanimati podatak da je violinist Josip Klima moj tata.
Komentator 'pooka pooka' pita što je s Wesleyem Clarkom, bivšim zapovjednikom snaga NATO-a, koji se prije četiri godine natjecao za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke. O Clarku dugo nisam ništa pročitao. Zato – pravac GoogleNews. Neki australski list piše da je Clark podržao kandidaturu Hillary Clinton te da se njegovo ime 'ozbiljno spominje' kada su u pitanju čelni ljudi buduće vlade - ako senatorica iz New Yorka dobije stranačku nominaciju te ako pobijedi u studenom, na predsjedničkim izborima.
U vezi s tekstom o mormonu Mittu Romneyu te Baracku Husseinu Obami - koji se natječu za predsjedničku nominaciju Republikanske, odnosno Demokratske stranke - komentator 'ex croatian american' pita 'gdje je tu tolerancija' ako su vjera odnosno rasni identitet ipak, možda, smetnja ovoj dvojici političara. 'Ex croatian american' kaže da je zbog toga ovaj tekst u izravnoj kontradikciji s kasnijim tekstom o suživotu Božića i Hanuke.
Romney i Obama imaju dobre šanse da pobijede u Iowi. Međutim, ispit tolerancije ovdje neće biti njihov poraz odnosno pobjeda na nacionalnom planu. (Konačno, da kojim slučajem i pobijedi, da postane predsjednik države, Obamu bi već sutra kritizirali da nije 'pravi crnac', da se prodao, da je 'uncle Tom' – što mu već i sada govore, samo zato što je uspješan.). Oni koji odbijaju vjerovati u toleranciju u Americi, već će pronaći način da sami sebi 'objasne' neki neočekivani događaj, kao što je, recimo, izborna pobjeda crnca, mormona ili žene.
Ispit tolerancije mislim da ovdje leži u deset mjeseci dugom izbornom procesu, koji počinje u četvrtak i traje do prvog utorka u studenom: Obamina interakcija s građanima i suparnicima, medijsko praćenje njegove kampanje, pitanja koja ovaj senator pokreće i simpatije milijuna građana za njegovu kandidaturu, bez obzira na rasu. Na kraju, treba vidjeti i kakve će kritike njegova kandidatura doživjeti.
U nekoliko sam navrata u proteklih devet mjeseci napisao da je Amerika eksperiment, 'work in progress', nikad svršeni projekt. Amerika nije zemlja poput Švicarske ili Austrije. Ona je velikim dijelom i danas improvizacija temeljena na ho-ruk principu. Zato nam se često i čini kontradiktornom, jer i jest kontradiktorna.
Meni je upravo zbog toga zanimljivo pisati ovaj blog te razgovarati s Vama.
Želim svima sretnu 2008. Do skorog čitanja.
Post je objavljen 31.12.2007. u 21:48 sati.