Neću da pišem u prošlom vrmenu, jer za mene je Toše Proeski živ. Voljeli pop ili ne, voljeli njegovu muziku ili ne, voljeli njegov izgled ili ne, Toše Proeski se voli. Jer čovjek kakav je on se rijetko na Balkanu rađa, i kada se rodi, onda ga treba cijeniti, poštovati i voljeti. I zato sam uvijek trazila da upoznam Tošea. I kada mi je to pošlo za rukom, nisam se razočarala jer je pored mene stajao veliki čovjek koji se ponašao kao mali. I sada kada znam da nema više „Dan za nas“ u kojem ne želim da bacim veo od tuge i zla, ja ću samo ući u „Sobu za tugu“ i pokušati se moliti za tebe i „Ako me pogledaš u oči“ znat ću da si uvijek tu. „Žao mi je“ što nisam imala priliku da više upoznam tebe, ali sam sigurna da će na ovom svijetu još mnogo njih čuti i ponosit se tobom jer sam ja ostala tu. „Meni hvala ni jedno“ za to ne treba jer ti to zaslužuješ, jer si me toliko puta u životu učinio sretnom. Na posljednjem oproštaju neću biti, jer se s tobom ne želim rastati. Jer ćeš uvijek biti tu, jer ti ne želim reći zbogom, nego samo doviđenja.
„Bože, brani ga od zla!“
Post je objavljen 31.12.2007. u 12:49 sati.