Marketing
Go for it
Upoznala sam ga 23.04.2007. Zračio je toplinom i dobrotom. Filip se zvao. Sjedila sam u nekom kafiću s najboljom prijateljicom pijući sok. Trabunjala mi je o školi i profesorima koji su potkopavali njezine mogućnosti. Ona je za njih bila propalica i neugledna djevojka. Pitate se zašto? Pričekajte slijedeći post. Naime, ovaj post je posvećen Filipu. Vratimo se na 23.04.2007. Zapazila sam ga zbog njegovog osmijeha i sanjarskog pogleda kojeg je u tom trenutku upućivao meni. Osjetila sam kako mi u obraze navire krv, ali nisam ga prestajala gledati. Pomislilla sam: "Sigurno nije iz Karlovca, zapazila bih ga. Tako je predivan." Njegov ga je prijatelj onako dječje udario po leđima i gurnuo ga u stolicu. Ja sam se okrenula prema svojoj prijateljici, Mariji, koja je već bila ljuta što joj nisam posvetila dovoljno pažnje. Usatal sam se iz stolice i krenula prema filipovom stolu. Sjela sam između njih dvojice i rukom pozvala Mariju da nam se pridruži. Sjedilil smo u tišini. Marija i Daniel (Fillipov prijatelj) su s nevjericom gledali u mene a Filip je zurio u pod. Ja sam počela pričati o sanjarskom pogledu i zvonkom osmijehu ovog dečka kojemu je izgleda pod bio zanimljiviji od mene same. Moje baljezgarije je prekinula Marija i pojednostavila cijeli uvod. Upoznali smo se i postali prijatelji. Koliko dobri? Predobri.
Moje pitanje vama: Kad prolazite svojim gradom, sjedite u kafiću, u kazalištu ili ste na školskim hodnicima, shvaćate li koliko prijatelja možete imati? Kad biste samo pružili ruku i izrekli svoje ime, bili biste bogatiji za prijatelja više.
Vanja
Post je objavljen 30.12.2007. u 14:41 sati.