U tramvaju je užasna gužva, nalik na onu poslije posla, međutim 14 je sati, sigurno je bio nekakav zastoj, mislim, dok se desnom rukom držim za ručku a glava mi je pognuta, što od umora, što od mirisa zbog cjelodnevnog boravka u labosu! Sparina je, mučna atmosfera, ne znam prvenstveno zbog mene ili zbog ljudi oko mene, osjeća se miris nepranja, koji postaje sve intenzivniji, uh, pomislim, zar i ovo! Stojimo na istom mjestu već nekoliko minuta, polako sam se navikao na miris iz blizine i tonem u polusan, glava mi pada, a misli se vraćaju na pokus, zašto nije ispalo kako treba! Po stoti put vrtim film, već n-tu mogućnost provlačim kroz glavu, nikako mi ne dolazi nešto konkretno, osjećam kako mi mobitel vibrira u džepu, međutim nemam ni snage ni volje javiti se po ovoj gužvi! Prestaje, ali eto ga nanovo, uporan je! Guram ruku u prednji džep, od silnih stvari jedva izvukoh mobitel, vidim da je otac, prolaze me misli što me on u ovo vrijeme treba, javim se… Ne pratim priču, tražim da mi sve objasni još jednom, na kraju mu ponovim, znači moram sada u ministarstvo dostaviti valjan dokument jer mi prijava nije bila u redu! Napokon krećemo, međutim kopka me, kako mi prijava nije valjana, to je nemoguće, prekontrolirao sam ju nekoliko puta! U sebi vrtim film što i kako, jer imam točno 3 sata za stići u sobu, napisati dokument, ovjeriti ga kod javnog bilježnika i predati ga u ministarstvo, nemoguća misija, no već slažem tekst koji ću ovjeriti!
Silazim na stanici, napravim nekoliko koraka kad me ponovno podsjeti ona glad od prije nekoliko sati, na koju sam skroz zaboravio, valjda od mirisa iz obližnje pekarnice, ali nema sad vremena jesti… Ulazim u sobu, pišem tekst, ali za svaki slučaj još jednom zovem oca, da mi točno kaže što je bilo, jer ne volim u tramvaju pričati o bilo čemu, a pogotovo o bitnim stvarima!
Kaže da ga je zvao, recimo da se zove Mladen, iz ministarstva da ga obavijesti da je potreban originalni ovjereni dokument, a ne kopija koju sam predao kako bih uštedio lihvarskih 70 kuna (međutim to je jedna druga priča). Nije mi jasno odakle on zna tog Mladena, međutim otac mi kaže kako nema pojam tko je to, te da ga je čovjek zvao na kućni telefon (jer je njega dobio iz adrese prijave) i ostavio broj mobitela za kontakt, zlu ne trebalo! Hm, razmišljam što se krije iza svega, zašto bi me netko upozorio, na nalazim odgovora, u tom trenutku mi se javlja Mladen, očito sam ga nesvjesno nazvao! Predstavim se i objasnim mu situaciju, čovjek mi sve potvrdi, nisam ga mogao ne upitati zašto to čini i moram priznati iznenadio me njegov odgovor! Rekao mi je: „Zašto ne, pa vidim da si odličan student, šteta bi bila da to ne dobiješ“. U nevjerici ga slušam i pitam, ali zašto baš mene? Na to će on: „Nisi ti jedini, ima vas nekoliko“, u redu, doći ću do 17h, međutim znate li za kojeg javnog bilježnika u blizini, kaže mi dvije lokacije, valjda da ne mislim kako preporučuje nekoga određenog i još napomene: „Imaš još jednu, 15 minuta odavdje“, vjerujem mu, ne preporučuje nikoga, zahvalim mu se, uzimam isprintani papir i izlazim iz sobe, već je 15:00... Nakon pola sata ulazim kod javnog bilježnika, koji radi popodne, međutim imam nešto više od sat vremena da dostavim to u ministarstvo, a tamo je poveća gužva… čekam, po priči dvojice ispred mene sam shvatio da im se ne žuri, razmišljam hoću li ih pitati da me puste preko reda, stid me, jer inače to ne činim, prvi ulazi i zadržava se gotovo trideset minuta tamo, ne mogu više čekati, pitam ovog ispred sebe, međutim osim blijedog i osuđujućeg pogleda nikakav odgovor nisam dobio, ulazi i on! Na svu sreću on je brži, i konačno bivam gotov deset minuta prije 17 h, trčim u ministarstvo, gledam na sat i imam još dvije minute, pitam portira za Mladena, međutim kaže mi da je otišao, gledam na veliki sat u hodniku na kojem je 17:06, na mom 17:00, prokleta baterija pomislih. U hodniku s portirom stoji proćelav čovjek, poznat mi je, pitam njega, on mi kaže da će provjeriti! Nakon nekoliko minuta potvrđuje portirovu priču, međutim dodaje, kako će on preuzeti to i ujutro dostaviti Mladenu, pitam ga: „Hoćete li stvarno?“, on potvrđuje kako nikakvih problema ne će biti!
Ljut sam na sebe jer sam mogao uštedjeti nekoliko minuta da po izlasku iz sobe nisam kupio dva peciva, to su baš možda tih nekoliko minuta, međutim ništa se više ne može napraviti, sutra ću ponovno nazvati Mladena da vidim je li dobio dokument! Kasnije sam shvatio odakle mi je onaj proćelavi bio poznat, predstavljao je svoju knjigu u knjižnici, koju sam pročitao za svega 3 dana, možda je i on mene prepoznao?!
Ujutro mi je Mladen potvrdio isporuku i rekao da mu se obratim ako što trebam, zahvalio sam se nepoznatom čovjeku…
Za Božić sam mu poslao SMS čestitku, a odgovor nisam očekivao, međutim isti je stigao za nekoliko minuta, moj Bože pomislih, taj čovjek je ljudina i pol!
Zašto pišem o ovome? Možda ipak naša percepcija ljudi u birokraciji nije u redu, jer očito tamo ima dobrih ljudi, ne treba zbog kukolja uništiti čitav urod, već samo uništiti korov! Možda i mi osobno tome trebamo pridonijeti, ističući pozitivne doživljaje jer je nemoguće da nam niti jedan čovjek iz birokracije nije izašao u susret, pa čak i napravio ono što nije u opisu njegova radnog mjesta!
Mladene (tako Vas zovem, a vi će te se prepoznati ako budete u prilici) hvala Vam!
Post je objavljen 28.12.2007. u 23:01 sati.