Da li si ikada pomislila da te još uvijek voli čovjek kojeg se, možda, sjećaš iz davnih dana? Da li se ponekad danas pitaš kad si usamljena, melankolična; danas kad svi nekamo žure, ne primjećujući druge ljude, kad svi traže neki cilj, a taj cilj ne znaju ni imenovati, postoji li netko tko misli na tebe?
I znaj, postoji! Postoji , ipak, na ovoj maloj planeti jedan čovjek koji skuplja svoje godine i više ne broji sijede vlasi na glavi, pokušavajući ih skrivati, još uvijek misleći na tebe.
Sjećam te se još od onih dana kada je Osijek živio u ulici s brezama u sutonu, naših prvih koraka okupljanja u Pivnici i Rojalu na kavici, cigarete i društvo. Tu su prva pribljižavanja ljepoti, komentiranja, neslaganja, svađe i neki tajni ljubavni pogledi. Tu su prvi izlasci Roma, Korzo, plašljivi pogledi i šetnje tamo i natrag, naš prvi dodir očiju, tvoje zelene poput prve proljetne travke, a moje boje kestena. Promenada, most i žuborenje vode, daleko od drugih, sami, držeći se za ruke a oko nas zuje komarci. Gledali smo kako grad tone u neku tišinu, tek čuli bi poneko dijete što negoduje jer ga mama zove u kuću, kasno je, spušta se noć što grli nas. Sve lijepo kratko traje i pjesmu Dadinu „ Da li znaš da te volim“ više ti nisam pjevao jer u tom našem prvom pokušaju susreta usana molila si me da te ne gledam, da te ne dotičem, da ti je teže nego meni, ali...ovo ne smiješ. Geslo tvoga doma je bilo da te nitko ne smije povrijediti, važan je faks, budućnost trebaš graditi... i s tim geslom otac te uništio. Za ljubav se nisi znala boriti.
Bila je to kao priča o leptirima. Dodirnuli smo svjetlost, a ta svjetlost nam je spržila krila. Ne znam tko je od nas bio jači. Tko je uspio izaći van i krenuti dalje?
Svaki čovjek samo jednom ili nijednom dodirne istinsku ljubav. Poslije tebe je nisam tražio. Ona je bila u meni tada ptica Feniks koju si spalila. Još uvijek spava u pepelu, pa i na današnji dan koji sam posvetio jedinoj koju sam volio, tebi. Vidiš, poslije svih bura i kiša koje su me bacali čas na jednu, čas na drugu stranu nisu uspjeli išćupati korijen u meni. Koliko sam već puta htio da te se riješim, da išćupam taj korjen što si ga usadila, ali uzalud iako je prošlo više od 15 godina i ti si danas druga žena s svojom djecom. Vidio sam vas jednom kad ste se igrali u parku, kad mi je sunce zamijenilo njihov smijeh, kad mi je srce uzbuđeno zakucalo, kad sam digao novine više u vis da me ne primjetiš kad ste gotovo trčeći prošli pored mene, kad nisam htio uznemiriti duhove prošlosti. Pustio sam te da odeš s njima. A i što bih ti sad mogao reći? Samo: „Dobar dan“ i „Doviđenja miss.“
A kad dođe ovaj dan, dan Sv. Valentina samo tebi poželim poslati jednu crvenu ružu kao nekad. Kad dođe ovaj dan osjetim kako izlazim iz sebe, lebdim i vraćam se i tad ugledam nas dvoje, zagrljene i smiješim se i volim vas. Tebe i njega. Gledam par iz snova. Osjećam sreću tog mladića, osjećam kako on želi iskočiti, poletjeti iz ovoga svijeta, iz svakidašnjice, pobjeći, ukrasti tebe da se naučiš oduprijeti okolini koja je rekla ne. Ne našoj sreći.
Iz ljutnje sam te povrijedio rekavši da ostaješ bez ponosa odeš li. Postala si crna ovca porodice jer si voljela, ali i crna ovca našeg društva jer si me otjerala. Da li smo se mi voljeli? Gdje je ljubav nestala? Tko bi to znao? Oblaci što plove nebom postali su tvoja stvarnost, jer tvoje usne nisu znale govoriti. Ostala si sama.
I ja sam ostao sam. Bezuspješno živio život poput lutke i iz dana u dan osjećao kako dio po dio mene nestaje. Nije to bila bol kakvu osjeća čovjek, već bol duše iz dubine koja nema kraja i bezčujni krik ludila. Oh, samo da već jednom umrem, mislio sam, i da me više nema jer bit će mi lakše, mnogo lakše. I dogodilo se! Mene više nema. Moje tijelo nitko vidio nije i svi su prolazili i gledali kroz mene. Olovka je šarala po papiru, ali nju nitko držao nije. Ona je pisala sama!
Zbog te patnje osjećao sam želju, iako bespomoćan, da se tebi osvetim. S prvim proljetnim jutrom probudio sam se kao cvijet. I to ne bilo kakav cvijet, već narciss! Iz dana u dan sve više rastao sam u tvome vrtu sve dok nisam postao divan žarko-žuti cvijet obješene glavice znajući da me moraš primijetiti. Čekao sam trenutak da se sagneš, ubereš u ruke i mirišiš miris cvijeta. Krio sam jednu malu tajnu koju nisi znala, a ja sam čekao i čekao... Moj miris je trebao tebe zaluditi i tako te kazniti. Htio sam da postaneš furija jer u sebi sam čuvao narkotična sredstva. Baš kao što su stari grci svoje ljude kažnjavali.
Čekao sam, ali taj trenutak dočekao nisam. Ili me nisi primijetila ili si znala za tu prastaru tajnu pa si uvijek samo prošla, jer si željela neki drugi, novi život ne dirajući prošlost.
Da, to nije bilo lijepo od mene. Tebi trebam oprostiti jer si bila mlada i bojala se, a i sebi jer sam bio mlad i nisam znao se time nositi. Godine nas uče da rane ne treba dirati, već naučiti živjeti s tim.
I sad sam ponovo čovjek. Više ne izlazim u Rojal ili na Korzo jer tamo nikoga nema. Više ne izlazim u Pivnicu jer je zatvorena. Ali, našao sam staro društvo na drugome mjestu i tu ću tražiti neki plašljivi pogled, osmjeh na licu ili nehotični dodir ruku i možda će iz toga nastati neka nova priča, nova ljubav... ako se nju još može naći...
Post je objavljen 26.12.2007. u 14:00 sati.