Marketing
svemu dođe kraj....
tako sam umorna...mislila sam da cu se nakon stresa prouzrokovanog skolom nakon petka odmorit ali ispalo je koma.u petak nakon skole brat i ja otisli kupit dio bozicnih poklona a dio smo namjeravali u gradu,popodne.i tako zamatali mi te poklone,totalno optimisticni bili,cak se ja ufurala u to bozicno raspolozenje a inace sam protivnik toga i onda zazvonio telefon...baka javila da djed umro.odmah sam nazvala mamu,jurile do ducana da si ja kupim neku majicu i cipele primjerne toj prilici,nabrzaka se spakirale i odjurile na vlak za slavoniju,zapravo zagreb,a u zg-u presjedali.jos obje u kurcu,zivcane,pod stresom a pošto nismo karte ranije rezervirali smjestili nas u odjeljak za nepusace a obje strastveni pusaci...nakon nekog vremena isle u wc pusit,ja se samo nadala da se nece aktivirat kakav alarm i nije.u zagrebu kad smo presjeli na drugi vlak moglee smo pusit i to nam je bar malo olaksalo nervozu...u tom vlaku upoznale smo curu stvarno vrijednu divljenja,bila je prisiljena uzdrzavat obitelj vec nakon srednje skole,radi,paralelno ide na 2 faksa i zavrsava ih...stvarno me odusevila sa puno toga a samo je 3 god.starija od mene.u 1 u noci napokon smo stigli tamo...jako tuzno bilo iako sam se ja pripremila na to...na dan pogreba ja sam ostala sa tetinom djecom i to mi jako olaksalo jer se i kad nije pogreb ne usudjujem ici na groblje.poslije isli na zajednicki rucak,cijeli restoran smo zauzeli,imam toliko rodbine da vecinu ni neznam,a 2.,3. koljeno,svi negdje daleko zive,2 sestricne 7 godina nisam vidjela.navecer sam bas s njih dvije i jos jednom sestricnom i dva bratica(mama ima 2 brata i 3 sestre-zato nas je tako puno) isla do grada gdje smo se svi nekako malo bolje upoznali i zblizili i rekli si da necemo vise dopustit da nas daljina razdvoji i da se nalazimo samo u tako tuznim prilikama.dugo smo pricali,pili,u didino ime rakiju koju je on volio praviti ali i popiti kad bi mu netko doso.ja do tad nisam nikad rakiju pila pa mi je malo mucno bilo al brzo sam se oporavila.poslije smo jos otisli do sestricne koja radi u obliznjem kaficu i tamo bili do fajrunta...a ujutro se vec vecina nas spremila i vratila svojim kucama,hvala bogu ovaj put nije trajao toliko dugo jer smo isli autom,tetak nas prebacio...moram priznat da sam sve podnijela super i da me cudi da sam toliko jaka,zalosna sam bila al nisam uopce plakala,jednostavno sam si rekla da je tako trebalo biti i da je bolje da je otiso nego da se i dalje patio.mozda to zvuci bezosjecajno ali to je moje stajaliste,svima jednog dana dodje kraj i nista necemo postic plakanjem...iako je on umro ja smatram da on i dalje zivi dokle god je u nasim srcima...zao mi je bake,ona je sada ostala sama,sva djeca i unucad rastrkana su joj posvuda i nitko ne zivi blizu nje al opet hvala bogu ima odlicne susjede koji su cijelo vrijeme bili uz nju ko da im je rod,skuhali veceru za nas koji smo doputovali,sve organizirali...nadam se da ce i dalje biti uz nju...neznam sto da vise pisem,uzasno sam umorna a sutra moram rano se dici i otic do grada po ostatak poklona,pomoc mami u pripremanju pred bozic(iako me sad to opet nervira) pa mi je sad najbolje da idem se odmarat i spavat...
Post je objavljen 23.12.2007. u 18:56 sati.