...lijepo je ovo doba godine... ok, zanemarimo ludnicu shoppinga i gužve u prometu, koje sam, da naglasim, ipak nekako uspješno izbjegao ovih dana... zima je i temperatura ne izlazi iz minusa već danima... osjeća se ona prava hladnoća koja grize obraze dok šećeš ulicom... tmurno je i tako tipično zagrebačko zimsko vrijeme, ali koje ipak ima tu neku svoju čar (znam da je teško razumjeti, ali stvarno ima)... i opet je kraj godine... i kao da sam jučer pisao onaj neki post o prošloj godini i razmišljao o očekivanjima u ovoj... i nekako u ovom trenutku sad, za razliku od prošlog puta, nisam nekako toliko sjetan...nego, baš se osjećam jako... ne znam ni kako zapravo to objasniti... onako, pun snage, energije, sretan...
A što su zame ove bisne hridi
u more pomočen kruh
i grom ća cipa priko nas
i škripje zubima
je samo svića na nebu...
ne, nisam poludio (još)... subota je, noć, završio je radni tjedan i trebao bih biti krepan, ali nisam... s poslom sam gotov za ovu godinu i kad se okrenem iza sebe vidim neki napredak... pa i kad se okrenem ispred i pogledam u budućnost, uopće ne izgleda loše... pomalo se vratila ona neka motivacija... sad mi slijedi malo odmaranja i uživanja, tulumarenja, i naravno poneko pijanstvo :-) ...sretan sam da je sva ona nekakva ogorčenost koja me držala jedno vrijeme, kao da se nekako ispuhala, počeo sam se smirivati... i ne znam koliko će to stanje trajati, možda mjesecima, a možda samo do sutra... ali dobro je, baš je dobro...
Jer sve se da izdurat
kad stavim sumnju pod ključ
jer more samo želi čut
i vidit koliko sam lud
i da li idem do kraja.. sa tobom do kraja...
...i tako je luda bila ova godina da je sigurno neću nikad zaboraviti, jer dogodilo se toliko životno važnih stvari, da kad pomislim o tome, odmah mi poraste razina stresa :-) ...ma ne, neke loše, ali i puno dobrih stvari... bio je opet onaj jedan trenutak kad je suza kliznula, a šaka poletjela svom snagom prema zidu, kakav mi se nije dogodio godinama... i kad bol otečene ruke nije mogla sakriti onu neku bol koja dolazi iznutra i puno je gora, ali nisam o tome htio pisati jer se radilo o tužnim događajima u životu jedne druge osobe... bilo je i besanih noći zbog raskrižja na kojima mi se našla propala veza, a i zbog nekih zabranjenih ljudi zbog čije poruke ili poziva i danas zastane dah... bilo je i dubokih uzdaha i gutanja knedle, dok se u nekom tamo uredu potpisivao jedan kupoprodajni ugovor, ali to je zapravo sretan trenutak :-)) ...ma bilo je puno tih sretnih trenutaka, poput onog kad sam u onaj kišni dan sjeo u svoj prvi auto, moju crnu pilu (volim taj autić ko kakvu žensku, kaj mogu) :-))) ...bilo je uzbudljivo doći i na to gradilište i pomisliti, čovječe, pa ovdje će biti moj stan... bilo je i upoznavanja nekih novih ljudi, nekih promjena na bolje, nekih na gore i sve u svemu, bogatiji sam za neka iskustva, možda malo pametniji, a možda i malo blesaviji... kad sve zbrojiš, dobro je... i razmišljajući ovaj put o budućnosti, došao sam do zaključka da zapravo sve što želim je da u sljedećoj godini imam ono što imam i sad... da i dalje imam zdravlje, dobre i razumne starce koji su tu kad mi zatrebaju, dobre i drage prijatelje koji će me povremeno živcirat, ovakav ludo dobar posao... i to je stvarno i više nego dosta i ako se ostvari, mogu se smatrat ludo sretnim čovjekom... čak se nekako ni ne usudim zaželjeti neke nove želje... barem ne u ovom trenutku...
...vama svima dragim ljudima, koji uvijek dolazite ovdje i čitate moje brljotine i dajete mi podršku čak i onda kad sam očito na krivom putu, želim da budete zdravi, sretni, uspješni, da nikad ne posustajete i da se svi vjetrovi slome pred vama...
Jer, šta su jidra,
dok se tuku s vitrima
ka fete sira
kad ih lomiš prstima
ali ja sam bolji i samo sada postojim
dok se borim
i kupim vitar prsima
to bi tribala vidit, to bi tribala vidit...
Post je objavljen 22.12.2007. u 00:31 sati.