U zadnje vrijeme sam u nekoj negativi što se tiče raspoloženja i emocija. Ima više razloga za to, no jedan od njih je svakako smrt moje bake. Baka je umrla sa 76 godina života. Netko bi rekao – pa ajde, bar se baka naživjela, ali kad ti umre netko drag i blizak, pa makar on imao i 176 godina, svakako mu teško pada. Kakav je bio život moje bake u tih 76 godina?
I težak i lijep, i siromašan i bogat, i pravedan i nepravedan i sretan i nesretan. U svakom slučaju pun antonima.
Baka je živjela u doba 2. svjetskog rata kada su joj odveli roditelje u logor i nikada ih poslije nije vidjela. Udala se sa nepunih 15 godina, sa nepunih 16 je rodila svoje prvo dijete. Kada sam ju pitala kako to da se tako rano udala, odgovorila mi je da je bilo veliko siromaštvo, nisu imali što za jesti, a život uz muškarca pružio bi joj utočište i sigurnost. Sa njenih 15 godina pojavio se moj djed, ja ga od milja zovem moj „japica“ i do braka je vrlo brzo došlo. Sa 16 godina prvo dijete. Siromaštvo na svakom koraku. Izlaz iz siromaštva pronašao se u radu na poljima. Radilo se od jutra do mraka, ustajalo u zoru da se nahrani živina i spremi jelo za taj dan kako bi cijeli dan moglo obavljati sve poslove koje su polja i zemlja zahtijevali. Sa 19 godina drugo dijete. Djece više nisu imali nakon drugog sina, mog tate. Ono što je zaista obilježilo život moje bake je taj mukotrpan rad na zemlji. U njenim zrelim godinama izvadili su joj maternicu i jajnike. No baka se digla još jača no prije. Jer živjela je za svoju djecu i unuke.
Ja sam puno vremena provodila kod bake. Sjećam se da sam kao mala klinka vječito kuhala u blatu i bakici „krala“ posudice kako bi mogla pripremati omiljene specijalitete od blata. Miješala sam i blato i brašno i jaja i kukuruz i ponosno pokazivala baki svoje kolačiće. Baka se samo smijala. Smijala se ponosno. Bila je sretna. Uvijek je obožavala svoja 4 unuka i s ponosom pričala o nama.
Prije godinu dana baka i japica slavili su 60 godina braka. Baka je željela veliku svečanost u kojoj će se okupiti cijela obitelj. No svima nam je bilo čudno kako to da se baka malo požurila i organizirala svečanost krajem 8. mjeseca iako su se oni ženili u 12 mjesecu. Sad kada vrtim film, jasno mi je zašto. U 10. mjesecu baka je završila u bolnici u kojoj je provela 4 mjeseca, pa da je čekala 12. mjesec, sasvim sigurno od proslave ne bi bilo ništa. Najveća uspomena koju ću pamtiti sa svečanosti bio je filmski poljubac moje bake i japice, pun ljubavi i nježnosti. I bakina sreća. Njihova sreća…
Nakon bolnice dolazak kući, ali baka se nije mogla brinuti za sebe. Nije se ni japica mogao brinuti za nju, jer jadan, jedva se brine za sebe. Ne vidi i ne čuje dobro, a i stari je već, 87 godina. Iako, svakim svojim pogledom nosio je baku na krilu, milovao ju nježnošću svojstvenom samo za njega. Baka odlazi u dom. U domu ima svu zdravstvenu njegu koja joj je potrebna, ali plače i vapi za svojim pravim domom. Osjeća da želi tamo umrijeti. U domu je provela 4 mjeseca. Zadnja 3 tjedna nije mogla iz kreveta. Ono što je mogla bilo je gledati nas svojim plahim i preplašenim očima s velikim grčom na licu. Boljelo ju je. Strašno ju je boljelo. Danas ju više ne boli. Vjerujem u to…
Zašto vjerujem u to? Pa postoji nekoliko razloga… Kao prvo, lice moje mrtve bakice bilo je bez grča, tako spokojno, kao da je zaspala u najljepši san. Onaj grč na njenom licu, kada ju je boljelo me doslovce slamao. A sada toga grča nije bilo…
Nekoliko dana nakon bakine smrti radila sam nešto na računalu kada sam odjednom u zidu čula neko kucanje. Vrlo lagano, u visini moje glave, samo lagano „kuc, kuc, kuc“. Prvo sam to ignorirala i potisnula, no nakon par minuta ponovno sam začula kucanje. Iako sam tražila logičko objašnjenje za to, nisam ga našla. Danas ga više ni ne tražim. Jednostavno sagledavam tu situaciju kao bakin posljednji pozdrav. Kao da mi je htjela reći da je uz mene i da me voli. Drago mi je radi toga.
Možda baka traži put… A možda i čeka osobu s kojom je provela svoj čitav život, čitavih 60 godina; osobu koju je neizmjerno voljela… A ta osoba izgubljena čeka da i on krene na put na koji je baka otišla. Bakin grč od boli sada je zamijenjen njegovim emotivnim i duhovnim grčom. I izgubljenošću. Posljednji poljubac upućen baki u lijesu bit će joj zasigurno upućen i pri ponovnom susretu…
I ja joj još jednom šaljem veliki poljubac i zbogom…Bar zasad!
Post je objavljen 18.12.2007. u 09:08 sati.