Pregled posta

K ili Kulturna Kronika liKovne Kolonije

Prošlog tjedna smo se moj prijatelj slikar K. i ja otputili na otvorenje izložbe zajedničke frendice slikarice K.. Kako ne bismo došli prerano (što znači na vrijeme) svrnusmo na par piva. To je inače sasvim racionalan postupak,
potrebno se malo omamiti kako bi se lakše podnijela blesavoća sličnih društvenih događanja. Ne mislim pritom nužno na blesavoću izložaka ili, nedajbože, autora, ili čak publike, nego na onaj blesav osjećaj da je potrebno biti tamo. I dok se svi osjećaju pomalo blesavo, i svi znaju da se svi drugi osjećaju blesavo, ali su ipak svi tamo.
Kad smo napokon došli do dotičnog Hrama umjetnosti već su se svi razmiljeli po foajeu i natiskali oko improviziranog punkta za cugu. Letimičnim pogledom, slikarice K. nije bilo na vidiku pa smjesta uđemo u izložbeni prostor, već pristojno prazan od ljudi.

- Koji je ovo k.? – progunđa prijatelj slikar K. ogledavajući se po izlošcima.

Ne odgovorim, jer, najprije, nisam ni znao što bih odgovorio na retoričko pitanje, a drugo, ugledao sam ženu prijatelja slikara K. s nekom škvadrom pa sam je otišao pozdraviti. Ona je pak procjenjivački odmjerila svog muža onako iz daljine i hladnokrvno zaključila:
- Napio se. Oćeš pazit na njega?

Naravno da ću paziti. Ona se vratila svom razgovoru, a ja sam požurio izvršiti zadatak. Prijatelj slikar K. je međutim već iskoristio trenutak bez nadzora, raskopčao se do golih prsi junačkih, stao nasred galerije i kroz skupljene šake tulio kao brodska sirena:
- A-BBBBBBUUUUUUUUUUUUUUUWWWWWWWMMMMMMMM...

A u k.

Produžim korak, ali prijatelja slikara K. je već zdušno ohrabrivao kipar koji nije K.:
- Sjajno pogođena modulacija!
- MWAAAAHAHAHAHAHAHAHA – raspalio se prijatelj slikar K. još više.

Stajao sam koji trenutak kraj njega i češao se iza uha, kad uleti slikarica K., autorica izložbe, zgrabi prijatelja slikara K.-a i iznese ga u predvorje tako da sam se iskreno čudio kako u takvoj sitnoj ženici caruje tolika snaga.
- Dođi, ljubavi, malo si mi se napio? Ajde, nećemo vikati, idemo do šanka...- tepala mu je usput.

Kipar koji nije K. i ja malo smo pogledali oko sebe i zaključili kako je bez odgovarajuće zvučne kulise dojam pomalo blijed i da je najbolje da i mi odemo pit.
Kraj punkta s cugom sve je već bilo ispražnjeno. Ne od ljudi, od cuge. A to je neumitno upućivalo na skoro ispražnjavanje mjesta i od ljudi, čim poloču to zadnje što još vrte po plastičnim čašama.

Prijatelja slikara K. zateknem u žučljivoj diskusiji sa slikarom K. čiji se životni opus zove K.
- Ti si se hvalio da ćeš ih sve nabit na K! K. moj ćeš ti ikog nabit, ti žicaš lovu od ministarstva!- mahao je prijatelj slikar K. slikaru K. čiji se životni opus zove K. prstom pred nosom.
- Smiri se, koji ti je k? – smirivao ga je ovaj, - Eee, Ludlud, k. stara, pa di si ti?
- Vi dečki i tako imate premale k. da bi vaše prijetnje itko ozbiljno shvatio. – ubacio sam se elokventno u raspravu, - pa evo, pazim na prijatelja slikara K. Je se puno k..čio?
- A vi se znate? – začudio se prijatelj slikar K.
- A dragi moj prijatelju slikaru K., a tko se ne zna? Ali nismo se vidjeli brat bratu deset godina.
- Bome nismo. – prisnaži slikar K. čiji se životni opus zove K, - Nego, viđaš li ikoga od stare škvadre?
- Samo slikara K. koji više ne slika... a ni njega već nisam vidio mjesecima.
Ni slikar K čiji se životni opus zove K dugo nije vidio slikara K. koji više ne slika. Pa što radim i gdje sad pišem, pa velim gdje sad i što pišem, a na to dobaci netko i sa strane:
- A tamo na blogu si spomenuo sve kritičare osim likovnih!
A ja uopće nisam spomenuo blog. A šta sad, ipak odgovorim:
- Daj budi ozbiljan, govorimo o pisanju, kakvi k. likovni kritičari...
Ta je izjava jako oraspoložila sve prisutne. Kipar koji nije K. s revoltom u glasu je rekao:
- Da, samo izmišljaju neke nebulozne izraze i pišu nerazumljive rečenice!
- I uvijek zaključe kako vi u svojim radovima neki k. propitujete... – dometnem, što izazove salvu veselog smijeha. Da se ne bi umislili ili pomislili kako sam im došao laskati, nastavim:
- A što biste htjeli? To je samo ljepši izraz za vaša pimplanja i drkuljenja. „Propituje, propituje“... kad se pojavi netko od vas tko ima nešto za reći, pa kad to jasno i glasno kaže „evo me, to sam ja i ovo je moje djelo“, drugim riječima, kad izvadi k. na stol, neće biti „propitivanja“.
Kipar koji nije K. se raspomamio od sreće:
- Tko je ovaj čovjek? Prijatelju slikaru K., odakle si ga izvukao? – pa se vrlo srdačno rukovasmo.

Prijatelj slikar K. je u međuvremenu sasvim izgubio interes za ad hoc panel diskusiju o teoriji likovnosti, svesrdno je šlatario žene kojih god se mogao dohvatiti. Napokon je zgrabio za jaja i mladca dečka slikarice K. koji se za priredbu pretjerano svilenkasto odjenuo i napirlitao, i na koncu ga je ozbiljno stisnuo uza zid ne dajući mira svojim nimalo slabašnim ručerdama. Začuđujuće glasno je roktao dok smo ga teškom mukom potezali unazad, zajedničkim snagama, kipar koji nije K., slikar K. čiji se životni opus zove K i ja, a priskočio je i slikar K. koji inače i piše knjige, čak i bolje nego što slika, ili instalira, ili što već ti likovnjaci rade danas.

To je bio očit znak da se treba otputiti, a ja sam znao i u koji birc, jer mi je žena prijatelja slikara K. već rekla gdje će biti, mudro je otperjala ranije.

Kipar koji nije K i ja smo ga redarstveno sproveli, svaki ispod jedne ruke, pa smo domjenak nastavili u birtiji. Očito sam ostavio vrlo povoljan dojam na kipara koji nije K., ali kako je bilo nespretno da me stalno grli, svako malo se srdačno rukovao sa mnom preko stola i nije se mogao načuditi odakle su me prijatelj slikar K i njegova žena iskopali, i zašto se nisam pojavio ranije. Ali prijatelj slikar K je sjedio pokraj mirnog i tihog slikara K., pijano slinio i stalno ponavljao jedno te isto:
- Koji k smo mi tamo večeras vidjeli?

Veselo društvo likovnjaka je stoički ignoriralo pitanje. Pa se polako i rasulo, što u bircu, a što na tramvajskoj stanici. Napokon dođe i naš tramvaj, žena se ukrca, ja zastanem na ulazu da mu pridržim vrata, a prijatelj slikar K. još pošlatari posljednju kolegicu, izgrli mirnog i tihog slikara K. i požuri da uskoči jer je tramvaj već kretao. I onda se, hop, nekako prevrne preko vlastite ruke kojom je zgrabio štangu na ulazu i nestane negdje dolje pod vratima! Žena vrisne, putnici zažamore uzbuđeno, kočnice zaškripe i tramvajac blijed kao krpa izleti iz svoje kabine urlajući na mene jesam li normalan i zašto sam blokirao vrata! Ali tada se ispod stepenica pojavi bulja prijatelja slikara K. i kaže:
- Ma dobro sam, k.

Tako ipak nekako krenemo uz potpuno opravdane psovke zetovca. Prijatelj slikar K se malo ugruvao i smočio, jer je cesta mokra od kiše. Jedino je njegova žena, blijeda, sjela i zurila preda se kao da diže ruke od svega. Opasno joj je prekipjelo, to se vidjelo, a mene je pekla savjest jer nisam, na koncu, ispunio zadaću da ću ga paziti. Uprskao sam, k!

Na koncu smo ga nekako dopremili do njihovog stana, i ja sam mogao kući, sav uzbuđen ispričati svojoj voljenoj što je sve propustila.

I, što sam idućih dana mogao pročitati u tisku i medijima o dotičnoj izložbi? Ništa slično, naravno! Samo kako slikarica K. nekog k. propituje.

A u k., danas sve moraš sam, pa i likovne prikaze pisat...

Post je objavljen 17.12.2007. u 18:40 sati.