Marketing
Never ending story...
Sjedila je na dasci od prozora i nijemo gledala van u snijeg koji je tako melankolično i očaravajuće lepršao zrakom. Vračao joj je sjećanja,ta prokleta sjećanja od kojih su joj suze navirale na oči pune tuge,tako pune boli i patnje koja je polako iznutra uništavala. Njena duša je venula iz dana u dan sve više i više. Promatrala je snijeg koji je prekrio grane stabala koje su zakrile prozor. Sve je bilo bijelo,čisto,netaknuto,prelijepo kao iz bajke. Na nebu se tu i tamo iza oblaka nazirao mjesec koji je svojim hladnim svijetlom tjerao tamu noćnog neba. Sanjiv prizor male slikovite ulice prekrivene snijegom promatrala je u tišini. Kraj nje stajao je otvoren dnevnik. Žučkaste stranice bile su prazne, a ipak su tako mnogo govorile. Mrak je bio u sobi,jedino plavkasto svijetlo dopiralo je kroz prozor. Na podu su bile razbacane note napisane rukopisom,kraj njih ležala je već skoro do kraja potrošena bijela voštanica. Ona je i dalje sjedila nepomično na prozoru. Polako je potekla jedna suza niz obraz i teško opalila o prozorsku dasku,uslijedile su još dvije koje su istom težinom pale. Podigla je ruku i mjesec je obasjao malu,srebrnu muzičku kutijicu sa malim ružicama ugraviranim u nju. Lijepo ukrašena sa notama i ružama izgledala je vrlo staro. Otvorila ju je i zasvirala je tako prepoznatljiva melodija tužnog tona. Polako,smireno kao da zadnji put iz te kutijice izlazi muzika. Stavila je kraj sebe i nastavila gledati u daljinu,u horizont bez kraja…osijećala se tako hladno,tako usamljeno. Bol joj je odjednom presjekla srce tako jako da se uhvatila čvrsto za spavačicu i pokidala komad. Stisla je oči i suze su kao rijeka potekle niz njene bijele obraze. Začuo se jecaj,bol nije popuštala. Okrenula je glavu od prozora i otvorila oči koje su bile prepune suza.Progovorila je u mrak,tiho gotovo ,šaptom“Anđeli su te oteli od mene,zašto su mi to napravili kad te najviše trebam…zašto…“zajecala je snažnije i suze su opet močile njenu spavačicu. Njen plač razbijao je savršeni sklad tišine i melankolije tu hladnu večer,još jednu u nizu kad se probudila vrišteći i shvatila da on nije više tu. Kad je opipavala po krevetu pokušavajući naći nekoga,njen spas,njenu ljubav. Kad je još jednom umrla sama u mraku…da,bila je to samo još jedna noć u dugom nizu…
"Be still, my son
You're home
Oh when did you become so cold?
The blade will keep on descending
All you need is to feel my love
Search for beauty, find your shore
Try to save them all, bleed no more
You have such ocean's within
In the end
I will always love you!!!"...
by: Tuomas Holopainen from Nightwish,song "Poet and the Pendeulum"
Post je objavljen 17.12.2007. u 14:57 sati.