Pregled posta

Ča je život vengo fantažija?!…..

U «Slobodnoj» je danas izašla reportaža o našoj ekipi koja putuje po svitu. A evo su stavili i novi post na svom blogu OkoSvijeta. I s njihovom pričom otvaram ovaj moj post iz jednostavnog razloga što cijelu priču prati pjesma T.B.F.-a «Fantastična» i teći će lagano kao potpis slikama, što ima međusobnu obostranu uzročno-posljedičnu vezu.

Inside story: Od kad su otišli znam da sam propustila šansu života (zvali su me da idem s njima. Onda sam imala, ali danas nemam opravdanja). Nekako se ne mogu pomiriti s tim. I zato se opraštam od snova. Kompletno. Prvi put u životu. Jer ispada da je sve zapravo privid. I da smo u stvari gubitnici svi mi koji ne živimo san, nego sanjamo život, kako bi to lipo napisao moj blog-friend Milord 55. A koliko nas zapravo živi san?!?



(A Mara nije ima para, ni ludilo robu i sva ona sranja… *******. Al' ima je ekipu, najjaču na svitu…)

U svojim stalnim obilascima grada i njegove okolice gledam i bilježim kako život teče. Hotel «Biokovo» je prije par godina tražio dozvolu za neku posebnu vrstu «tende». Naime, natkrio je baštu nekom čvrstom, staklenom (ili je materijal koji samo podsjeća na to) pokretnom površinom. Sada – opet neki radovi. Ovaj put imam blagi osjećaj da će stići i «zidovi» za ovu baštu koja to onda više neće biti. Staklenici. Odvratni staklenici (da ne bude zabune ovo se odnosi na kafiće koji u svojoj pohlepi potpuno zatvaraju svoje bašte) kojih je pun grad.

Inside story: Čudno je u stvari kako čovjek otupljuje na sve ove promjene. Nekad ranije, i ne tako davno, zbog ovoga bi se digla takva halabuka, da bi investitor 100 puta razmislio prije nego bi krenuo u ovakvu «avanturu»… Ali kako se ništa ne rješava godinama (ili bar ne onim tempom koji bi trebao pokazat da je puno više onoga PO zakonu u odnosu na ono KONTRA njega), tako stvari postaju kao «normalne» iako su sve prije nego to.



(…Balun, vino, trava, al se nije uništava. Posli srednje je odslužija civilnu u "MoSt"-a i onda priko oca naša stalni posal. U stakleniku je zaliva cviće, a po ekipe iz kvarta nije bilo te sriće….)

A neki će reći – jedan «staklenik» više ili manje u gradu. I kad mogu drugi, može i on. I dodati još par argumenata ZA, u stilu «zašto braniti njemu, kad nisu drugima?» i odmah će se priča nadovezati na korupciju (zbog koje drugi jesu mogli) i tako vrag odnese šalu, a mi nikako da u anketama EU maknemo s mrtve točke po tom pitanju. Ma ne brinu mene ankete EU kako bi neki iz ovoga greškom mogli iščitati, nego što stvarno živimo u totalno korumpiranom društvu koje je samo dno dna i gdje sve istinske vrijednosti života gube svaki smisao, a one koji ih se drže gledaju kao ljude «bez mozga koji se ne znaju snaći». Opća tuga zbog koje bi svaki dan u godini u ovoj državi trebao biti proglašen danom žalosti.

Inside story: Nekako me u pozadini svega muči šta ću nećacima kupiti za Božić. Pogotovo što su svih četvero jednoglasni da ili «ne treba ništa» ili «neku sitnicu» čisto iznenađenja i lipih običaja radi. A kad znam da se radi o uzrastima 6, 7 i po, 9 i 13 godina, teško je (iako lipo) smislit nešto što će njih ostaviti bez daha. I kako je čudno u životu što se ravnoteža postiže na ovaj način (spojite ova dva potonja teksta koji naizgled nemaju nikakve veze, a u biti bi jednostavan prijevod bio: djeca su neiskvarena i zaslužuju bolji život i bolju budućnost, a u uvjetima koji se nude pitanje je kakvo će njihovo odrastanje biti i što će sve na njega utjecati). Kako je teško odgojiti ČOVJEKA. Ili ODGOJITI čovjeka. Ne znam što bi bilo bolje naglasiti.



(Tu i tamo koja cura. I cilog se je dava, iskreno do kraja pa bi zna i očajavat. I krijo je pred nama da srce mu se slama. Valjda se boja da bi ga mogli zajebavat…)

A Djed Mraz me svako malo podsjeti da vrime biži. A i on je bio čudan ovih dana. Osim što je stigao vlakom, zaustavio je promet nasred rive i darivao i – vozače. A usput i poljubio jednu suvozačicu. Majke mi, vidila sam. «Ljubav spaja, dušo, to je kozmička sloga…» kako pjeva T.B.F. Samo ne znam čija je to želja bila, njegova ili njena.

Inside story: A u sveopćoj otuđenosti i nesigurnosti koja rezultira skrivanjem emocija kod većine ljudi, ja ipak imam sreću. Naime, Andya Rooneya citira Milord 55 na jednom blogu… „Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.“ I tako smo se Edita i ja po dobrom starom običaju, bez obzira na ozbiljnost situacije, odlučile glupirati u jednoj fancy trgovini….



(I zna bi govorit «Kad-tad će se spojit, polovice bit jedno i imat puno dice. I svejedno da li si bogat, crn ili rogat… ljubav spaja, dušo, to je kozmička sloga…jer isto je za sluge, isto je za gazde… i najlipše stvari u životu su džabe…)

U trgovačkom centru Sv. Nikola ima dućan u kojem se prodaju neke pomodne gluposti. Jedna od njih je i kožna torba s uzorkom mrtvačke glave. Osim brojnih malih kožnih djelića tog motiva, sa strane visi i jedna poveća metalna mrtvačka glava. I krenemo odmah ko na modnim pistama… Edita paradira po dućanu… cat-walk…. Koja Cate Moss, čovječe… padamo od smija, a prodavačica je više nego susretljiva… Ne bi me čudilo da smo i izbačene van. Ipak je to… uh, kako se taj bijesni designer zove koji je trenutno hit u svijetu, a u nas još nije poznat….A njegovo «djelo» stoji ni manje ni više nego – pazi sad – 28.700,00 kuna!!!
HA!

Inside story: Dok se tako blesiramo razmišljam kako je to jednostavno tako u životu. Ne znam zapravo tko je siromašniji, oni koji ne mogu zbog cijene sebi priuštiti ovaj luksuz (iako nije moj izbor čak i kad bi se odlučila na takvu ludost) ili oni jadnici koji moraju kupiti takav komad da bi nadomjestili one komadiće duše koje sasvim sigurno nemaju. Jer za neke stvari se ipak mora prodati duša vragu…. … i najlipše stvari u životu su džabe…Kako smo se samo blesirale … A meni su to stvarno užasno dragi trenuci….



(I kako god namistija, volija ili tija, život je šaka suza, vrića smija… Šaka suza, vrića smija… Šaka suza, vrića smija…)

Gledamo cijenu i plačemo od smija. I probavamo neku turbo šarenu, kičastu, gotovo nakaradnu kapu čija je cijena oko 2.500 kuna. Šta se tu plaća?

Inside story: Naletjeh ovih dana na Milordov komentar i citat koji se savršeno uklapa u priču…. A kaže: Teško je nadopuniti sliku svijeta. Čime? „Vaš nakit neka ne bude izvanjski - pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha.“ (1 Pt 3,3). Milord 55 Čitate li vi njegov blog? Helou… Taj bi trebao predavati nešto što bi se moglo nazvati «ekonomija smislenog govora». Kako u što manje riječi reći što više! Da se zamisliš i misliš i misliš…. I barem ponekad zapitaš o onoj stvarnoj biti. Čega? Onoga za što je sinonim disanje!



(A ima tome dva lita, bilo je vruće za popizdit,… neko vrime nije ga bilo ni čut ni vidit. I pukle su priče da ima problem sa drogom i kako su ga vidili da priča sam sa sobom. Od nas niko nije ima pojma, a Mara nije ima mobitel, nikad nije bija doma…)

A blagdanska groznica je ipak lagano počela tresti grad. Za jednog od vedrijih jutara prošetala sam Kalalargom i ostala prilično iznenađena. Bilo je dosta ljudi koji su posjećivali dućane u njoj. A zna se kako je jedno vrijeme bila doslovno mrtva. Čitam nedavno da će se uskoro početi primjenjivati neki zakon u turizmu po kojem će se zatvarati kiosci koji pripremaju hranu (ugostiteljski objekti) koji su na manje od 100 metara od «čvrstih» objekata te vrste. To znači da će se svi oni na plaži zatvoriti. Tako i treba. Onda će se vratiti život u grad. I u ove napuštene kale i trgove. I u trgovine i restorane koji plaćaju sve moguće obveze državi. I imaju WC-e što kiosci na plaži nemaju. Neoprostivo.

Inside story: O toj temi sam već pisala ranije. Ali nekako me štufalo stalno biti ispred. Dosadilo mi je da mi govore bila si u pravu prije mjesec, dva, pola godine, 2-3 godine. Stalno ispadam buntovna i «livo smetalo». A samo promatram… i ništa više… jednom davno rekla sam da će se Ante Novak kandidirati za gradonačelnika. Jedan moj prijatelj mi je tada rekao da pričam gluposti. Par mjeseci kasnije na istu temu (kad je stvarno došlo do kandidature) je izjavio da sam vještica. A kako je uopće došlo do toga. Makarski poduzetnik koji je svoje dane provodio samo u svojoj tvornici, odjednom se, par mjeseci prije izbora, počeo u večernjim satima pojavljivati na rivi, sa svima se pozdravljati i često s nekima poduže u šetnjama pričati… Heeeeloooou… Nisam bila nešto strašno pametna, samo sam primijetila da je u toj priči nešto neobično… A ostalo nije bilo teško povezati… Danas sve više šutim…. Ili pričam o vremenskim prilikama i o tome što pišu novine (a i tu se proberu teme)… Fine, površne, društvene temice koje neće izazvati reakcije društva i osudu mojih zapažanja zbog kojih samo – meni bude uništen dan…. Sada samo znam reći, kad se govori o politici s kojom svi stalno turpijaju, da nam fali 10-15 godina razvoja… Tada se više nitko neće sjećati «prve» teme današnjeg društva i života.



( I onda jedno jutro sam ga srija isprid lifta, s Mara je bija sritan ka nikad…)

Trg Tina Ujevića ipak nije zaživio. Ali od kad je sređen ima sve predispozicije za jedno lijepo sajamsko mjesto. A ako bi to htjeli, na plaži ne bi trebali zatvoriti samo one kioske s hranom… nego i one druge…. Baš bi bio zgodan jedan lijepi Božićni sajam, sa ponudom makarskih umjetnika…

Inside story: Prije nekoliko godina moj dragi prijatelj Roko Žarnić, profesor na fakultetu u Ljubljani, doveo je u Makarsku nekog talijanskog mecenu. Taj se oduševio gradom i poželio uzeti tada još «sporni» hotel «Osejava» na koncesiju. Njegova ideja ja bila da ga obnovi i tijekom cijele godine tu dovodi umjetnike iz cijele Europe. Na žalost, kako je tada rekao Roko, «nisam ga imao kome odvesti da se to realizira». Makarska bi tada mogla dobiti imidž umjetničkog grada. I konačno krenuti u nekom pozitivnom i prepoznatljivom smjeru. Ustvari, vrlo specifičnom. A kad bolje pogledam, status i onih domaćih umjetnika je sve ove godine države Hrvatske vrlo loš. Ono što ovdje najbolje prolazi su suveniri iz Indonezije i ponešto škarta kojeg preprodavači nabavljaju gdje cijena određuje izbor.



(…A sta je pričat «Upozna sam jubav svog života prije misec dana kad sam se spustija do dućana po kruv i mliko u onoj plastičnoj boci, i na blagajni ugledah te oči…)

Imamo i jedan leteći problem u gradu. Golubovi. Ko iz Hitchokovog filma. Skupljaju se ispred kafića i kupe mrvice od peciva koje ljudi jedu tu u vrijeme marende. Golubovi su postali agresivni i neugodni. A ima i dosta onih koji su ranjeni, kojima fale dijelovi ili cijele noge. Valjda bi trebalo napraviti neka hranilišta i angažirati veterinare da ih se kontrolira, što se tiče zdravlja.

Inside story: Uvijek me je nerviralo što se neki neodgovorni vlasnici životinja vade na onu «Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude». Ništa gluplje odavno nisam čula. Kako mogu volit da beštije «plaze» po meni dok pijem kavu ujutro?! Ili kad netko naleti s psom koji nije na uzici i bez brnjice, pusti ga da skoči na mene jer se «on igra» i «zašto se bojim». Ne bojim – ne volim da skaču i plaze po meni!!!!… i slične gluposti… A da se ja malo zaigram, zgazim u blato i obrišem cipele o tvoj kaput?! Helou…. Vodite brigu o životinjama kad ih već imate i nemojte soliti pamet onima koji misle da je životinji mjesto u prirodi u koju i ja sve češće bježim osjećajući se bombardirano i sputano. Kako li je tek jadnim životinjama…



(…SVE JE STALO!!!! …)

U prirodi sam bila i danas sasvim slučajno. Nakon obiteljskog ručka odvezla oca autom u Makar. Gore se odigra koja partija buća. Na povratku slikajem puteljke i panoramu grada. Dan je bio predivan. Vedar i pun sunca. Hladnoća od svega nekoliko stupnjeva C nije mogla pokvariti dojam. A oko 19 sati se spustila do svega 1,5 do 2 st. C.

Inside story: Ovih dana su se sniježne pahulje zbrčkano sudarale na onoj olujnoj buri koju, bez obzira na njenu «čistoću», nikako ne volim. Još hladnoću i njenu snagu mogu podnijeti, dapače, ponekad mazohistično u tome i uživati. Ali onaj zvuk… Od toga mi se ježi koža… Tako zamišljam sibirsko prostranstvo, pusto, jednolično, bez duše…i samo taj zviždeći zvuk… i da kojim slučajem tu nabasaš i nešto ti se dogodi, mogao bi skončat «sam na svijetu»… I da ironija bude veća, nasmijan! Jer kažu da to na ledu tako bude. Jeza….



(Ka' da mi je utrnija mozak… Čuja sam samo njen glas: «Alo, kusur, momak!». Nisam moga spavat, nije imala okus hrana, skuplja sam hrabrost tjedan dana…)

Ali snijeg se nije zadržao, niti malo.

Inside story: Usprkos nevremenu i jakim udarima vjetra, ja sam izišla. Nekako moram biti na zraku. I tražiti slike. Neke drukčije. Nešto što ne vidim svaki dan. Makar to bio samo pogled na Bast sa Svetog Petra. Tu je bilo više bjeline, privida kojeg su stvarale one sitne pahulje. Ipak, samo privid u trenutku…. Ništa nije ostalo nakon što je bura pala…



(… I onda se okupa, obuka onu košulju na cvitiće, došao u dućan i pozva je na piće. Sad smo skupa, evo, baš dolazi ona... Sonja ovo je Saša, Saša ovo je Sonja…)

Na rivi neki dan sretnem i državnog odvjetnika Mladena Bajića. Pitam je li tu službeno. Je. Redovna kontrola odvjetništava koja uključuje i Makarsku. O nalazima nije želio govoriti. On i njegova kolegica taman su bili na putu za trajekt za Brač.

Inside story: Sutra moram na zemljišnik (kad pogledam sat, to je već danas). U rujnu sam predala jedan zahtjev za koji su mi rekli da će mi stići na kućnu adresu za tjedan dana. Od tada do danas – ništa. Sutra već idem po drugom pitanju. I da kojim slučajem burno reagiram mene bi proglasili idiotom, a oni nastavili po svom. Helou, ljudi, vrijeme je novac!!! A vi mi ga kradete. KRADETE!!! A to je kažnjivo koliko znam. A da ja fino uzmem jednog jako sposobnog odvjetnika koji će tužiti državu jer mi nanosi štetu. I da kojim slučajem dobijem takav jedan spor za recimo milijunski iznos (kako se to i u Americi radi) onda bi se stvari naglo počele mijenjati (ustvari možda – jedino tada). Jer bi se valjda vremenom počeli tražiti krivci. Kad brod tone, miševi bježe, je li tako?! Pa ni ovdje ne bi bilo drugačije. Nitko ne bi htio na sebe odgovornost za počinjenu štetu. Samo… bojim se da bi ja onda morala uzeti i američkog odvjetnika.. Može li se to uopće?



(Tija sam ga pitat «Mara, u čemu je kvaka?», ali tad me pogleda ludim očima od stakla. I nisam zna bili se smija ili bi plaka, pored Mare nije bilo ničeg osim zraka...)

Prije par dana po onoj ludoj buri, zavija vatrogasna sirena. Nikad je nije lijepo čuti, a pogotovo kad postoji opasnost da bura napravi totalni dar-mar. Srećom samo se u jednom uredu u TC Sv. Nikola zapalilo malo papira na stolu zbog neugašenog opuška cigarete.

Inside story: Zvali me prije par mjeseci da po zadatku odem napravit priču s čovjekom koji nešto kudi vatrogasce iz Vrgorca. Odmah odbijem. Znate li vi što znači biti u vatri na vjetru koji u Dalmaciji najčešće prati ovakve nemile događaje? I najčešće ti ljudi idu dobrovoljno. Moj stav je odmah prihvaćen. Da umirim savjest zbog odbijanja zadatka zovem kolegu Juru u Vrgorac i pitam što je bilo. On svojim informacijama samo potvrđuje da sam bila u pravu. Mjesec dana kasnije dogodila se Kornatska tragedija. A možda ipak jesam vještica?!??



(Tad sam se nasmija i rukova s prazninom…… a on je reka: «Skužaj, al' žurimo u kino»… i otiša u nekom ludom snu…)

Usred pisanja ovog posta zazvoni mi mobitel. Nesreća. Čovjek iz Baške Vode autom udario u zid malo prije križanja koje vodi na samu rivu. Preminuo je u vozilu Hitne pomoći do Makarske.

Inside story: Zovem kolegu Krešu, fotografa, i kažem da idem tamo. Nosim i svoj foto-aparat. Krešo da ide i on. Još nemam pravu informaciju, ali mogu mu se i javiti kad stignem tamo pa ako bude potrebe… Ne, kategoričan je, ide i on! OK. Pokupim ga putem. Vozimo se i odjednom će Krešo negdje u Promajni: «Ajme majko, pa ja sam na godišnjem odmoru. Ti nisi normalna…» Ja odvalila od smija.. kažem da on nije normalan. I krene… Smijemo se ko dvoje luđaka… On stalno radi i iako je već tjedan dana na godišnjem, još uvijek reagira brzo i profesionalno. Dok se smijemo razgovaramo i o apsurdu cijele situacije… Svaki put nakon ovakvih zadataka smo loše…. I to je ono što se vjerojatno nikad neće promijeniti… I zato se smijemo kad god stignemo i za što god stignemo. Na povratku traži da ga vodim na piće ako se želim iskupiti… Dobri moj Krešo…, a i kakav može biti čovjek od dva metra visine?! Jednom davno sam mislila kako ja nikada s njim ne bih mogla raditi. Danas ne bi poželjela nikoga drugoga. Dok on pije svoj kapučino, ja uživam u vrućoj čokoladi. Ovaj put mi nije spominjao dijetu. Krešo je oduvijek znao procijeniti trenutak.



(… i tad sam na moment i ja vidija nju…. Šaka suza, vrića smija…, Šaka suza, vrića smija)…

I kad se na kraju sve zbroji i oduzme… «Ča smo na ovom svitu»… kako pjeva Toma Bebić, koji je uzor splitskom bendu «The Beat Fleet» koji kažu: «Nismo još uvik svi skupa dosegli svijest da bi mogli provodit kvalitetnu demokraciju što se vidi i u tome da dobar dio ljudi samo traži nekoga da ih vodi». Nadalje navode kako njihova glazba predstavlja «neku promjenu u mentalnom sklopu ove civilizacije koja uništava uvjete za život i prirodu i koja nameće neke iskrivljene materijalističke vrijednosti i proizvodi nezadovoljstvo i strah koje ljudi onda privremeno rješavaju kroz konzumerizam. Tako smo svi zatvoreni u taj začarani krug proizvodnje i konzumiranja proizvedenog što je malo tužno». Njihov stav o političarima u Hrvatskoj je da su manje-više svi isti i da «se sve vrti oko obećavanja velikih plaća, kao da će to riješit nezadovoljstvo kod čovika. Sve se vrti oko novca, pa su tako i umjetnost i sport, koji bi tribali bit ono šta čovika ispunjava kroz neopterećenu igru, pretvoreni u grčevitu borbu za zaradu. Sve je manje entuzijazma, mašte i lipote, a tako je i s ljubavi…».

Inside story: Ispod svake fotografije koja se donekle uklapa u priču, nalazi se tekst pjesme T.B.F-a «Fantastična» gdje je semplirana stara Oliverova pjesma «Ča je život vengo fantažija». E te fantazije se odričem. I glupi Djed Mraz!!! Baš me briga za njega. I danas se rađaju takvom brzinom da su postali dosadni. I kakav vlak?! ...Ja želim soba!!!! Samo jednog. Koji će u svom laganom «plovećem» hodu s onim velikim rogovima i velikim očima prošetati gradom i svu djecu (i djecu u nama samima) ostaviti bez daha. I nikakvi pokloni mi ne trebaju. Ne mora taj sob ništa donijeti u vreći. On sam bi nam bio najveći poklon i iznenađenje u ove (ne samo temperaturom) hladne dane. Ko u «Životu na Sjeveru»!
………………….
I šta se dogodi na kraju balade?!?! Sve ovo pripremim (nedjelja navečer) i idem staviti na blog – kad šipak! Opet pao sistem. Srećom odavno ne vjerujem Blog.hr-u pa sve pripremim ranije u Wordu i samo kopiram na blog. Dakle, ako vam, kad ovo budete čitali, bude malo čudno «vrijeme u prostoru», krivac je Blog.hr koji nije radio zbog remonta. A kako uvijek postoji «sreća u nesreći» tako je i ovaj put. Upravo mi je e-mailom stigla čestitka od naše ekipe s početka ove priče, koja putuje po svijetu… Na Filipinima su… Konačno im je toplo na +30! Kažu da sutra slijedi obilazak pustih pješčanih plaža koje su razbacane na više od 7.000 otoka. Sretno ljudi, s vama smo u mislima….



(Ča je život vengo fantažija?!!…)

P.S: Zovu me iz agencije Designer iz Pule preko kojih sam išla na Tenerife i pitaju mogu li staviti link na moj post o putu na ovaj otok pod nazivom Hola, Tenerife. Naravno. Kasnije ponovo poziv. Njihova direktorica bi rađe da kopiraju cijelu priču s fotografijama… ako može. Naravno. I treći put, ako imam kakvih sugestija za njihovu stranicu mole da im javim…. Pa tko to može platit!?!

P.P.S.: Za ovaj post je zaslužan jedan dražeN:-), čovjek koji mi, kako kaže, voli vjerovati, a sve to «na neviđeno»! Iako se zapravo ne znamo niti smo se ikada vidjeli, bio mi je inspiracija.



Post je objavljen 17.12.2007. u 13:58 sati.