U isto vrijeme kad je u Hrvatskoj došlo do svakogodišnjeg lokalnog zahlađenja, novine su odjednom postale pune vijesti o globalnom zatopljenju. Najveći nikako da se dogovore tko mora i koliko smanjiti emisije CO2. Najnovije prognoze govore da će se već za četiri do pet godina otopiti sav arktički led. U isto vrijeme, onaj nesretnik Gore, koji je ispao heroj kad je udvornički predao „borbu“ za izbor američkog predsjednika 2000. godine, svojim se filmom „Neugodna istina“ upisao na listu cijenjenih nobelovaca, na kojoj su se već prije našli i drugi cjenjeni i humani ljudi poput Yassera Arafata, Yitzaka Rabina, Henryja Kissingera (završavajući ratove koje su sami započinjali).
Ono što su neki opisali kao manipulacija i politička propaganda predstavljeni su u njegovoj knjizi kao „nepobitna“ istina. „Nepobitna“ istina nije imala puno kritičara pri ulasku u obrazovne sustave. Tek je par političara prosvjedovalo potiho, a nije previše iznenadio niti rezultat suđenja o tom filmu.
Naime, kad je jedan školski dužnosnik u Velikoj Britaniji zatražio da se zabrani prikazivanje Goreovog filma u školama, Londonski visoki sud je presudio da film doduše ima „devet znanstvenih pogrešaka“, „neka pretjerivanja“ i činjenice koje „nisu dovoljno dokazane“, ali nek' ga se i dalje prikazuje, samo je obavezno dati pismene naputke učiteljima kako da kritički promatraju film. Zanimljiva razmišljanja o toj temi iznio je kolumnist Nenad Kobasić u uvodniku magazina Svjetlost (broj iz studenog).
Tko je u pravu, tko je u krivu?
„VEĆINA JE U KRIVU“
Tko će to znati? Možda je moguće doći do putokaza tragajući za odgovorom na pitanje tko ima najviše od koristi od širenja katastrofičnih scenarija, tko će najviše novca ili moći steći na temelju tog još jednog straha. No, kako sam već rekao, većina je stvorila stav i predstavila svoje argumente o uzrocima globalnog zatopljenja – znanstvena većina, politička većina. Nekada sam mislio da je to dovoljna garancija da nešto jest, sve dok prije nekoliko godina u jednoj knjizi Michia Kushija nisam pročitao njegovu misao koja glasi jednostavno:
„Većina je u krivu“.
Razmišljao sam dosta o toj šokantnoj misli pitajući se što je njome htio reći i kako bi to uopće moglo biti. Testirao sam je na događajima oko mene. Pokazala mi se točnom, štoviše, i više nego točnom – ako malo bolje razmislite, posve je logično da većina pogriješi. Ali to je već druga tema.
Nakon te spoznaje puno me više počelo zanimati što misli manjina. Jer ona zaista misli, za razliku od papagajske većine.
Po pitanju klimatskih promjena već sam u jednom od postova pisao o ruskom znanstveniku Dmitrijevu i njegovim argumentima o uzrocima globalnog zatopljenja, koji su, prema njemu, međuplanetarne naravi. Neću se sad ponavljati nego ću skoknuti do jednog drugog - ne toliko različitog - zaključka jednog drugog čovjeka - Dennisa Averyja, koautora bestselera o globalnom zatopljenju naslovljenom „Nezaustavljivo globalno zatopljenje - svakih 1500 godina“.
ZAPISI O SUNCU U TALOZIMA
Avery piše da do globalnog zatopljenja dolazi otprilike svakih 1500 godina te da o tome svjedoče podaci zapisani u jezgrama leda i talogu morskog dna koji sežu otprilike milijun godina u prošlost. Također, to se može zaključiti i na temelju zapisa o Sunčevim pjegama koji sežu nekoliko stoljeća u prošlost, te ugljika-14 i berilija-10 koji nastaju ovdje na Zemlji, zbog čega se čini da se radi o Sunčevom vremenskom ciklusu. Ugljik-14 i berilij-10 slijede ciklus od 1500 godina, a to čine i naše temperature.
Prema Averyju, za globalno zatopljenje odgovorno je Sunce, a ne ljudska bića, a dokazi za to se mogu naći i u povijesti. Zbilo se rimsko zatopljenje otprilike u vrijeme Krista (Avery piše da je posljednji ciklus zatopljenja izazvan Suncem, prije ovog sadašnjeg, počeo je oko 200. p.n.e. i trajao otprilike do 350-400. godine). Nakon toga slijedilo je hladno, mračno doba. Do zatopljenja je došlo u 10, 11. i 12. stoljeću. Onda je, piše, slijedilo 650 godina malog ledenog doba, i sad smo opet u zatopljivanju.
STAKLENIČKI PLINOVI? HM...
Avery se dotiče i razine stakleničkih plinova, napominjući da temperatura nije počela rasti istovremeno s povećanjem razine stakleničkih plinova. Da je ovo zatopljenje uzrokovano ljudskim aktivnostima, trebalo je početi oko 1940. i naglo napredovati zajedno s globalnom industrijalizacijom koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. To se nije dogodilo. Zatopljenje je počelo oko 1850. Došlo je do skoka temperature od oko 1850. do 1870. Potom je slijedio još jedan skok od 1916. do 1940., a onda, kad su staklenički plinovi počeli kuljati iz tvornica, temperature su se na trideset i pet godina spustile. Od 1976. do 1998. došlo je do još jednog vala zatopljenja, ali nismo imali zatopljenja posljednjih osam godina. Dakle, dolazilo je do povremenih zatopljenja koja su počela prerano da bismo za njih okrivili ljude i koja nisu pratila kretanje razina CO2 u atmosferi.
UŽIVAJMO U TOPLIM DANIMA
Avery nudi i odgovor na pitanje koliko će trajati ovaj ciklus globalnog zatopljivanja i koliko bi još moglo zatopliti. Navodi da je tipično zatopljenje u povijesti bilo od 1 do 2 stupnja Celzijusa. Neka od njih bila su malo toplija od toga. Ono od prije 5000 godina bilo je prilično toplo. Zapravo, smatra on, ne možemo predvidjeti koliko dugo će zatopljenje trajati jer je ciklus od 1500 godina vrlo pravilan tijekom ledenih doba, a manje pravilan tijekom toplijih razdoblja. Ipak, vjerojatno je pred nama još nekoliko stotina godina toplog, stabilnog, sunčanog vremena, a onda će se zbiti još jedno ledeno doba, veliko ili malo, i onda će sve biti ili dosta hladnije ili stvarno puno hladnije, i vrijeme će biti oblačno i nestabilno, a ljudima će biti žao što ne žive u vremenu zatopljenja.
Jedan novinar ga je u intervjuu upitao, ako je to tako dobro objašnjenje, zašto velik broj znanstvenika tvrdi da je čovjek odgovoran za globalno zatopljenje. Evo i njegova odgovora:
„Pa, kad bi ljudi vjerovali meni, ne bismo godišnje imali dvije milijarde dolara u federalnim istraživačkim potporama za izradu kompjuteriziranih modela klime, Greenpeace ne bi prodavao članstvo ljudima koji se panično boje globalnog zatopljenja, a Al Gore bi morao naći pravi posao.“
Post je objavljen 16.12.2007. u 16:05 sati.