Sjedim u autu na suvozačevom mjestu i gledam u jebeni snijeg koji pada već drugi dan. On vozi. Ja se ne usuđujem jer nismo stavili zimske gume. Jedini glas u autu je Balaševićev koji trešti sa Dnevnika starog momka. Po običaju između nas dvoje opet tišina nakon žučne i besmislene rasprave o tematici koja mi ne bi bila ni u peti prije tri-četiri godine. Živciram ga. I on mene. Na redovitoj bazi. Gledam na svoju stranu, kroz prozor i misli mi lete...neki dan sam srela starog prijatelja iz srednje škole. Našli smo se kod isto tako srednjoškolske prijateljice i prevrtali po sjećanjima i trenutnim sudbinama drugih školskih dok je njezin dječarac od dvije i pol godine trčkarao oko nas. Razmišljam, Bože, prije toga ga nisam vidjela jedno dvije godine. Pa mi smo i hodali nekih pola godine...Kad je to bilo? Isuse, pa sjećam se da smo hodali za doček 2000. godine. Prije gotovo osam godina. Čini mi se kao jučer. Nikako se ne mogu pomjeriti iz depresije, melankolije, pesimizma, nostalgije i sve više počinjem razmišljati da nisam ja. Ti si. Zbog tebe. Možda...možda kada bih te malo odmaknula od sebe, možda bih se opet sjetila tko sam. Kupili smo stan sa velikom kadom koja zjapi prazna. Na rubu velika debela plava neiskorištena svijeća. Bojim se da smo pogriješili. Sva sreća pa smo kupili stan. Sva sreća oko našeg stola ne trčkara dječarac od dvije i pol godine. Možda još nije kasno. Za mene. Za tebe. Za nas čini mi se jeste.
Post je objavljen 16.12.2007. u 15:00 sati.