Ne, ne ... nismo zaboravile na vas.
Ali ... prosinac je :-).
Zavšili smo još jedan ciklus radionica... utisci su nam ... šmrc ... ne od tuge, suze radosnice se izlijevaju, a prelijevaju se i nove ideje...
Puno se toga događa oko nas, dobroga naravno.
Dobih danas jedan sms ovog sadržaja: „ Ukoliko želimo svijetliti, moramo moći podnijeti trenutke izgaranja“.
Svatko na svoj način. Svatko na svom mjestu. A i vrijeme je darivanja.
Nekima je dobro darovati oprost (sebi, recimo :-) ), nekima igračke...
No, nikakav dar nije vrijedniji od vremena koje nekom dajete.
Tu, preko puta nas, mala je tvrđava ...
Da oživi, zasjaji ljepotom kako vlastitog izgleda tako i ljepotom sadržaja, brine se grupa ljudi, volontera...
I tako nastane priča. A priče se pišu da ih drugi čitaju. Od Elvisa do Bruna, od Bruna do nas, od nas do vas...
„PRIČA O SNOVIMA I MOSTOVIMA... jer snove svi imamo, a mostove trebamo da bi snove ostvarili.
Snovi su nešto malo veće od želja. I tu su da bi svijet učinili boljim. A za to trebaju mostove, jer mostovi spajaju.
Ljude. Zgrade. Pse. Mačke. Djecu i odrasle. Svjetlost i mrak. Mjesni odbor i udrugu za očuvanje utvrde. Nogometaše i volonterke. Čibu i Teru. Mostovi mogu spojiti naš san da dovedemo struju u utvrdu, da bi kasnije spojili i vaš san sa nekim novim mostovima. Mostovi mogu spojiti vašu tišinu i našu glazbu... i tu su da bi spajali.
Miu , kist i boje sa lancunima obitelji Rudela. Tinu sa Tisom, Petru sa sendvičima, malog Rocca sa jednim od braće Šaponja, a njih pak sa odličnom maneštrom. Mostovi mogu spojiti Sendija sa Čalom, Drugog Šapu s nama, čak i kada je u Bjelovaru... Monte Paradiso s nekim novim klincima, Predsjednicu Mirjanu s Pula – sportom, a spajaju kao što spajaju države i obale, nas i vas, HEP i Grad, dijete i odraslog, šahistu i novinara, djevojku s radio Pule i susjedu Maju.
Naši mostovi spajaju čak i Puljanku sa sportom, Grgu sa Primom, košarkaše sa redarima, sudce sa bakicama, darove iz Paje s djecom i mini utrkom. U kojoj svatko pobjeđuje. Jer je postao most.
I nastavljaju sanjati, a mi, svi zajedno postajemo mostovi do njegovih snova. On je mali Luka i mali Noa, volio bi šetati obalom i voli maneštru. Ona je mala Iva i još manja Noemi... i smijale bi se animatorima. Ona je Tisa i mala Ema, uhvatile bi nas za ruku i odvele u utvrdu.
Oni su tu i žele se igrati. A mi smo tu da napravimo mostove koji će ih tamo odvesti. I koji će nas negdje odvesti. Na naše igralište i ispod koša. U tvrđavu i na klupicu ispred nje.
Spojili su mostovi stolara i pekaru, i kemijski WC i plinski roštilj, spojili su Paolu i Sašu, spojit će i Moniku i Sanju. Đuli i Ivanu, super tajnicu i super Stevu, jednog penzića i boće, jednog nogometaša i nagradu, jednog prijatelja i djevojku koja ga već dugo promatra. Mostovi će spojiti želje i snove, s bojama i maštom, stabla i lavandu sa vijećnicima i klincima.
Tu su da bi nam svima pomogli da u ovu našu malu zajednocu doslovno dovedemo energiju i pretvorimo je u svjetlost, da izađemo iz polutame, da povjerujemo jedni drugima, da otvorimo ljetno kino, da oživimo sportsko igralište, da osnujemo ekološku radionicu, da se igramo sa svima, da čistimo okološ, da se upoznajemo i da jednom starom Miletu jednom, uskoro, u stolarskoj radionici možemo popraviti solicu, da sjedne na nju, i da sa veseljem gleda kroz svoj prozor na utvrde i mostove i igrališta naše budućnosti. I da postane most.“
Elvis
Što dodati? Sanjajte i budite mostovi. I svako dobro!
Post je objavljen 15.12.2007. u 20:34 sati.