Pokušavam definirati svoje vlastite kriterije po kojima ljude vrednujem.
Moralnost, ljudskost, čestitost, časnost, poštenje, rad......
Vrlo često sam sklona reći da poštujem radnike, ljude koji vrijedno, marljivo i teško rade, fizički ili intelektualno, svejedno. A onda se suočim sa činjenicom da on možda teško radi ali da kod kuće zlostavlja djecu ili ženu
Jednom prilikom, možda ima već i 10 godina od toga, srela sam se prvi puta nakon rata sa jednim svojim zemljakom. Morala sam se suočiti sa njegovim kriterijima: bila bih ja dobra žena, a pri tome nije mislio da bih bila dobra supruga, samo da idem u crkvu.
Neki se od nas još uvijek sjećaju da je učiteljica bila neprikosnoveni autoritet. Gospodin ili gospođa doktor, odvjetnik, inžinjer....školovan, učen čovjek je bio vrijedan poštovanja običnog puka. Ali je to nosilo i obavezu, osoba se titulom se morala dolično ponašatI a i sama sam pisala ovdje i komentirala kod ZVONE o nekim od nositelja titula.
I kada podvučem crtu moram konstatirati da ja, odrasla, zrela žena sa formiranim stavovima više nemam kompas. Zapravo, imam ali počesto pokazuje pogrešno i sreća ja pa sam samostalna a i sposobna suočiti se sa posljedicama pogrešne procjene. I ne mogu da se opet ne sjetim klinaca: njihovi kompasi se tek formiraju a ja ne vidim niti jedno jedino čvrsto uporište prema kojem bi oni mogli izgraditi svoja mjerila.
Post je objavljen 11.12.2007. u 19:10 sati.