knjiga koja otkriva kako lako usvajamo stereotipe.
knjiga ih potpuno razbija, jer...
opisuje nam davnu i prastaru hinu (zemlju hineza) u kojoj ljudi nisu iznutra žuti a izvana sivi. zemlju koja nije tako jadna kako su nam ju predstavljali komunisti desetljećima. knjiga se bavi samo jednim likom, likom carice, jednom izuzetnom (ok, i izvanprosječnom za to doba) ženom. nestandardnom, koja je tom nestandardnošću jako dobro znala upravljati. caricom koja na vrhuncu svoj epostala car. više od toga se i nije moglo.
knjiga nam opisuje žene koje ćute. opisuje (opet, sjetite se crvene orhana pamuka) "pogled iznutra". žensku ljubav kroz dušu žene.
i opet ću se zakačiti na jedan sporedan detalj, detalj koji mi je zapeo za oko i kod pamuka:
pogled na homoseksualnost u ta davna vremena (carica se zbiva u stoljeću sedmom). naime, carica naše shan sa rano ulazi u carev harem (da, da, i kinezi su imali hareme), gdje okružena stotinama žena i stotinama eunuha (to su oni, "bez") s jedne strane uči, no s druge i uživa, upravo od žena. stvar je toliko jednostavna, bistra poput kristala: seks je samo prirodni nastavak ljubavne žudnje, zatvaranje kruga. ljubav kao sastavni i neizbježni dio našeg života, poput kruha i vode, nešto bez čega se jednostavno ne živi, jedino se može ugasiti (bolje reći utažiti ili primiriti, pa i nahraniti) upravo čistim putenom aktivnostima, tj. seksom. i , naravno, u haremu gdje muškaraca i nema, ljubav sa drugim ženama je nešto toliko prirodno, toliko normalno, toliko obično i uobičajeno. ipak, (neki bi rekli, naravno) kad ženu zamjeni muškarac, kad se na koži osjeti drukčiji dodir, čvršći hrapaviji stisak, kad se upozna s onim što ljubavnice nemaju, i putenost mijenja svoje kriterije, pomiče ljestvice očekivanja.
pamuk o istoj temi govori iz drugog aspekta, no početak i kraj su isti: u maloj aziji, kult žene doveden je na božansku razinu. djevojka do udaje je svetinja, nešto o čemo se niti sanjati ne smije, što uzrokuje odscijanje ruku, vađenje očiju ako se samo pogled prema njoj baci. u tako osiromašenom društvu, muškarci (naravno, haha, i oženjeni a pogotovo neoženjeni), svoj višak hormona ispucavaju na lijepim mladićima. pogledati, pogladiti pa i obljubiti nekog dečkića meke glatke kože je i normalno i obično i uobičajeno.
zadovljavanje strasti u hini (da se razumijemo, knjiga ipak opisuje carski dvor, ne i običan puk, a to vjerujem i ne mora biti isto) prepoznato je kao jedna od ljudskih potreba, uz žeđ, glad, i slično. znate što moćna supruga radi kad primjeti da svom suprugu nije više interesantna (ma je, ali ne u onom, "električnom" obliku, znate, kad se dlačice na koži nakostriješe dok udišete miris s kože svoje ljubavnice i dok plaho osjećate kako ona jagodicama prstiju prelazi preko vaših leđa), ona mu u krevet sama dovodi mlade (kod njih je to značilo petnaest-šesnaest godina) djevice s kojima bi onda oni kraljevski vodili ljubav, praznili svoje naboje i zadovoljavali svoje egoje. zašto? to bi ja nazvao "imati stvari pod kontrolom", jer moći dovesti znači i moći odvesti. moći dati znači i moći uzeti. ljubomora? svašta, dovoljan je bio jedan pokret ruke da mlada (bivša) djevica i cijela njena obitelj odlete u tamnice, pod hladna mora ili s druge strane tibeta.
o tempora, o mores!
pravim knjigoljupcima se moram ispričati. jer ni pamuk ni sa ne pišu knjigu o ljubavi kako bi se to moglo zaključiti iz mojih osvrta. ne, oni pričaju o cjelokupnom vremenu tog vremena. o svim zbivanjima. naročito kod pamuka, ljubav je u drugom planu. no, oprostit ćete mi, mene ipak ljubav najviše zanima. ne i neki borci za umjetničke stilove, ne i potraga za ubojicama (puna ih televizija, bljak), a niti ne izgradnja carskih palača usred rižinih polja. ok, zanimljive kulise.
Post je objavljen 11.12.2007. u 13:55 sati.