Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sherry

Marketing

who knew....

Čovječji svijet je satkan od dva omanja. Svijeta stvarnosti i svijeta snova. Stvarnost je takva kakva jest. Ovisi o tome kako se percepira. Netko čiju stvarnost ispunja samo jad i bijeda hodat će okolo nasmješen pričajući kako će bit bolje, izvlačeći šale iz rukava (ako uopće i rukav ima). Drugi pak mogu imati svo zlato svijeta i nikada za sebe neće reći da su sretni.

Snovi su nešto suprotno. Svi ih imaju. I posebni su baš po tome što se rijetko ostvaruju. Moji se ekstra rijetko postaju stvarnost, oni najveći nikad, niti će, ali rekao bi Đole (skužajte, ali ne mogu si pomoć), snovi vrijede tek kad ostare, kad s nama posijede... (tako nekako). Mislim da ima nekog smisla u tome. Valjda.

Ovo zadnje Vrijeme se nekud požurilo. Za moje pojmove, abnormalno ponašanje jednog Vremena. Mislim, zaintačilo se samo tako i trči trči trči... sram ga bilo. Ništa drugo. Ne bi da će ga ljudi više cijenit zato što brže prolazi.

Stvari se mijenjaju. Stvarnost se mijenja, snovi ostaju isti, ali (sad ide malo Damiana- opet si ne mogu pomoć) Some things in life may change, and some things,
they stay the same...
i to je jednostavno tako...
Tu pomoći nema.

Nego ono vrijeme što trči i to što se stvarnost mijenja...
Težak tjedan za mene. Znate ono kad vam dođe neočekivana vijest. Ekstra neočekivana vijest. Tako je jedna banula i na moja vrata. Ženi se generacija.
Prvo pa muško. Samo me malo strefilo. Onako...
Po pitanju toga, ne znam što me čeka. niti znam kako postupit. Ni što napravit. Pravit se glup i lud. Ili fino okrenit leđa... ne znam.
Na kraju ću, ko i sve drugo u životu svom...
Pustit da ide pa šta bilo da bilo.
Bit će trenutaka...
al jel ljudi smo
a čovjek ni ne zna koliko može podnjet

Tako...
Svega se nečega nakrcalo na grbaču. Pa popustila jadnica. Ali dobro, ćuš tamo, ćuš amo i prekoportaš nekako.

Nađe se pokoja lijepa pričica koja me onako vrati u život. Pa iz čista mira u sre noći pjevam po putu kako
vjerujem u ljubav i sl... zaliven

Sigurno je jedno, što god da na me navali postoji lijek. Reko bi netko – moja najbolja prijateljica...
Pusta pjesma. Ona me zamrzit neće. Jest jadnica samnom svašta prošla. I tko zna što nas još čeka.

Završit ću s jednom mojom.
Genijalnom, rekli bi neki, epohalnom

Ljudi bi bili pametniji da nemaju mozak.

Pa se vi smijite koliko Vas volja.
To je tako.

Dobro je!
A to da će bit bolje....
To je zapravo neupitno!sretan

Post je objavljen 08.12.2007. u 22:34 sati.