Taj zvuk alarma za buđenje ujutro...to je strašno, jel' postoji neka primjerenija glazba, bilo kakav sklop tonova?
Koliko god ga mijenjala, svaki nakon par dana postaje - zastrašujući.
Možda i nije problem u zvuku. Koji odmah napravi lagani grč tu negdje
Možda je problem u tome što otvoriš oko, a vani mrak. Mrakača. Pa još i kiša.
Ljeti u to doba sunce piči već sve u 16, ptice pjevaju, gušt ti je dignut se.
Ali ovo...najradije bi ostao po dekicom do Uskrsa...ma i kasnije jer ove godine je nekako rano...već u ožujku...
Pa onda...ne moram nigdje, ne moram ni na kakav posao...samo klasika, doručak marenda, inventivni, dubokoumni, Sizifovi poslovi...hoću li bit loša žena ako kažem da mi je već pun ku.....fer toga?
Da ne uspijevam, uza svo samouvjeravanje, baš naći neko zadovoljstvo u tim poslovima?
Bljak.
Pa se prisilim.
Pa se obučem.
Pa potražim u sebi onaj inat, ushit, što li i opako krenem put mjesta, dva kilometra od naselja...
Pa zašpartam k'o da me svi vrazi gone, što iz inata, što iz potrebe da raspušem tijelo i razgibam kosti...
A putem...znam svaku travku, svaki kamen, detalje svake kuće...zatvorene, naravno, konzervirane do nove navale turista.
Nigdje nikoga...ni ljudi, ni čovjeka, ni auta, ni pasa...ni mačke, što je najgore, inače ih ima na svakom koraku...
A u mjestu, selu, kako to mi ovdje volimo reći....radi market, kiosk (onaj moj), ali samo do tri popodne...i birtija pripadajuća preko puta, a i ona s istim radnim vremenom...i "Rivica", e, ali tamo mi se baš ne mili...
I uvijek isti đir...sumanuto hodanje, pa onda obilazak pošte, reda radi, nisam od onih koje čeka nasljedstvo nepoznatog rođaka iz Amerike...
Imam sreće ako me ne čeka kakva plava kuverta za potpisivanje, ona sa dostavnicom...
Računi i obavjesti o minusima....na to više ne trzam.
Onda krug po marketu, ako imam hrabrosti zadnjih dana, jer brojke su poletjele u nebo...
Pa onda kiosk, redom četiri dvnevne novine, ne znam zašto, valjda radi horoskopa, i kavica.
A tamo...bauštela, ne kužim više odakle svi ti ljudi dolaze i što više ovdje imaju gradit...al' ima ih...
Ma, ništa, popijem si kavu, prelistam, doslovce prelistam novine, nekako uvijek istim redosljedom i sa početkom od zadnje strane (nikad mi nije bilo jasno zašto to radim?), vratim tu pametnu literaturu...
I opet onim istim jurećim korakom natrag doma...
Bez straha da ću zapet za nekoga.
U naselju još i gore.
Doma - ah, da se ne ponavljam.
Sad je već stara stvar da je ljeti, kad radim, sve puno urednije i bolje doma, nego zimi, kad, kao, imam vremena...
Ne da mi se.
Ama baš ništa.
Bemti zimu na otoku....
Trebaju mi ljudi!!!!
Post je objavljen 03.12.2007. u 08:04 sati.