Jucer je mjesec bio sablasno snen. Kao da se sprema spavat stoljetni zimski san. Okruzen koprenom, zaogrnut plastem. Moderan mjesec, imao je plast posut zvijezdicama. Stajao je tamo visoko, visoko gore kao neki zapovijednik u vojsci i zapovjedao nam sto da radimo. More stidljivo, bojalo se mjeseca i nekako se iznenada sakrivalo kada bi se mjesec pojavio.
Oni su setali nekom pustom ulicom, nekog pustog grada. Njemu se svidio grad, rekao je da bi volio zivjet u jednom takvom. Njoj je bilo dovoljno sto zivi okruzena tim malogradanstvom vec mnogo godina. Pjevala je. Inace ne voli pjevati. On je pjevao. Vjerojatno su bili sretni. Bilo je hladno. Ona je bila sretna. Nekako u vrijeme kada su se bas sve zvijezdice s mjesecevog plasta probudile, on je morao otici. To je nekako prirodno, ima svoj tijek, ljudi odlaze da bi se mogli vratiti.
Post je objavljen 02.12.2007. u 08:29 sati.