Bila je noc i nedjelja kada sam stigao. Prvi dojam, prvi susret sa hotelskom sobom,....hm.... na, (u) drugom sam svijetu. Bilo je to drugi puta da cu odlezati u hotelskoj sobi. U ovoj sobi, na 25 kvadrata, u hotelu koji je izgradjen 2004., hotelu koji nije na brdovitom B, poslije 10 - satnog posla mozes odmoriti dusu. Sam. Sam samcat.
Kuhinja, ogromno vlastito kupatilo, krevet u kojem bi mogle prespavati dvije osobe, prilkljucak za net, TV plazma, vlastiti garderobni odjeljak, cudo prakticnog, modernog, dobrog, neistocnog ukusa.
38€/danu.
A nema tu sto puno uzivati poslije posla. Ali sam biti, sve teze pada. Sam biti preko vikenda mogao bi biti pakao.
Sad mi zvone rijeci moga dide: "Nemoj u tudjinu. Uvijek ces biti stranac." Rijeci moga dide. Moje duse. I moje tri nove duse. Koje su daleko od mene.
Kazu da ce jednoga dana nestati osjecaji. Ili sam to izmislio?
Osjecaj koliko je net skup (ili telefonski poziv iz hotelske sobe) uzrokuje bol, gledajuci u tipkovnicu, a ne odluciti se probati spiskati full €. Mozda se odlucim.
Ne volim rabiti rijec mozda. Niti rijec samo. Ne zelim ih u svome rjecniku.
Ovdje je definitivno previse prostora za jednu osobu.
Samo da se zna.
Post je objavljen 01.12.2007. u 17:11 sati.