Marketing
The Wild, the Innocent and the E Street Dream
Zamislite da vam netko pokloni ulaznicu za Springsteenov koncert u Milanu, plus prijevoz, plus smještaj, plus pun auto svih studijskih i live Cd-ova. I sve to bez najave i upozorenja. Da vas jednog dana samo tako zatekne takva obavijest. Kako bi bilo da vam se takvo čudo ukaže?
Budimo realni: to biste istog časa filtrirali kao spam. Otprilike kao one ponude nigerijskih prijatelja da im operete par desetaka milijuna dolara pri čemu pola ide vama.
Ali, pazite sad! To je meni moj kompadre poklonio za rođendan koji se bliži. Točno to. I kad sam se drugi dan probudio i nazvao ga da mu kažem što sam sanjao, rekao mi je da nisam. I da stvarno idemo u srijedu, 28. Nas dvojica; nešto kao ono Pišta i ja smo opet dečki. :)
Eto, tek da znate da se čuda ponekad događaju (disclaimer: ne bi bilo dobro da sad to pokušete primijeniti na one nigerijske milijune; to pali samo za koncerte). Poslije sam još saznao da se karte trže na crno po 400 eur. I da se cijela akcija ima zahvaliti našem specijalnom agentu koji je imao najbrži prst da kupi karte u onih pola sata koliko je trebalo da se ulaznice u internetskoj prodaji rasprodaju. Specijalni agentu, majstore, nemaš pojma koliko sam ti dužan.
I tako. Sjeli smo u srijedu u 10 kompadre i ja u auto s kartama u džepu. Put je tekao glatko. Društvo su nam pravili Springsteen i satelitska navigacija za zabavu. Virtualna navigatorica Nataša neumorno je diktirala: "vozite jedan kolometara do kružnog toka". "Držite desno." "Vozite po auto-cesti 241 kilometara." Malo se Nataša zbunila negdje u blizini Verone pa smo je morali resetirati. No, iskupila se bravuroznom intervencijom u Milanu kad nismo mogli slijediti njezinu uputu i skrenuti lijevo. Munjevito je reagirala i smireno prešla na Plan B. Bravo Nataša!
Usput smo bistrili politiku i nogomet i odali počast mom starom koji nam je 1980. dobavio friško objavljeni "The River". Otkuda? Nećete vjerovati: iz Milana.
Stigli smo na poprište koncerta u Assago, predgrađe Milana, oko 6. Ravno u gužvu, premda je koncert zakazan za 9. Ispitali teren, a onda se uputili u hotel da odložimo prtljagu. Pa onda opet na lice mjesta. Prvo smo se iskusno uputili na večeru i snabdjeli se pivama "za poslije". Hladna je milanska noć pa će pivo i u autu poprimiti konzumnu temperaturu.
Evo nas u pola osam u DatchForumu. Dvorana je već bila puna. Pola ljudi na svojim mjestima, druga polovica na šankovima. Ali dobro je poznato da na šank na koji stane n ljudi stanu i n plus dvojica. Dokazano.
Mislim da nije bilo puno nas iz Hrvatske na koncertu. U stvari, čini mi se da su sami Talijani bili u publici. Bar oko nas. Ali su Talijani bili super. Svi sretni, ozarenih lica, u veselom iščekivanju. Ništa im nije bilo teško.
Točno u 9:17 na pozornicu su istrčali ljudi u crnom. The E Street Band i The Boss. Kako mi je tada bilo? Ne znam. Evo, štipam se još uvijek.
Od tog časa pa sve do kraja koncerta trajala je fešta koja se ne da opisati.* Setlistu možete naći na backstreets.com
Publika je bila fantastična.
Takvu sreću, zapravo euforiju, na koncertu moraš doživjeti. Prvi puta sam bio na Springsteenovom koncertu. Samo iz priča znam da je tako i inače. Ovdje tek imam za izvijestiti da je i sam Boss cijele večeri bio sretan. U to sam siguran.
Svirali su skoro dva i pol sata s minutom pauze prije bisa. Malo je reći svirali. Zna se da se Springsteen ne špara na koncertima. Skromno bih dodao da je ovo bilo puno više od nešparanja. Nećete od mene dobiti recenziju koncerta jednostavno zato što je ne znam napisati. Esej kao Nick Hornby o Thunder Road u "31 songs"? To pogotovo ne bih mogao. Znam samo da toliku količinu sreće i euforije na jednom mjestu nisam vidio. Koncert je završio u visokom naponu s "Last to Die", "Long Walk Home" i mom kompandreu najdražom "Badlands" s pradavnog albuma "Darkness on the Edge of Town".
Onda je došao bis na kojem se sviralo:
"Girls in Their Summer Clothes",
"Tenth Avenue Freeze-out",
"Thunder Road" (to se ne zaboravlja, posebno finale, morate to čuti uživo),
"Born to Run",
"Dancing in the Dark",
"American Land" (vrlo, vrlo emotivan kraj).
Jesam li vam rekao da je publika bila savršena? Pogledajte ponovno ovu playlistu s bisa pa se probajte malo uživjeti. Komadić od toga ćete naći opet na backstreets.com (via YouTube).
Onda su se upalila svjetla. Ostali smo u dvorani još jedan h. S pivom, među ljudima, s E-Street Bandom u ušima. Ionako se ono rezervno pivo neće pothladiti, zar ne?
Hladna je bila milanska noć na putu u hotel. Ali što ima veze kad su srca vruća. Sutra se mora natrag u HR na posao. Opet, nema veze.
Pišu jučer talijanske novine da je koncert bio grande i da će Boss&E Street Band doći ponovno u Milano na San Siro 25.6.2008. Plan je vrlo jednostavan: štedite za ulaznice, vježbajte najbrži prst da uspijete osigurati ulaznice u internet prodaji. Onda se vidimo na San Siru. Ako sutradan trebamo putovati, recimo u Beč na polufinale EP u nogometu jer igraju naši momci protiv, recimo Francuza, tim bolje.
* Zašto onda pišem. To je lagano pitanje. Htio sam s vama podijeliti sreću. Puknuo bih da nisam napisao ovaj izvještaj.
P.S.
Još jednom hvala svim prijateljima i kolegama na čestitkama.
P.P.S
Pa dobro, profesore Branko Ivankoviću, kad ćete više shvatit da su Mandžukić i Tadić oni koji trebaju početi utakmicu. Mi smo utakmicu u Amsterdamu gledali na TV, vi na terenu; bilo bi logično da vi to vidite prije nego mi!
Dodatno, ne mogu odoljeti da ne zabilježim kakav je solo-prodor načinio Modrić u prvom poluvremenu. Nema veze što je bila stativa, a ne gol. Kapa dolje!
Post je objavljen 30.11.2007. u 22:11 sati.