Pregled posta

Kukavice Part 1

Baš je postalo hladno. Nije to ona zima, kao od prije par godina, kad smo se bezbrižno gađali nakupinama snijega i urlali na sav glas, ova je nešto drugačija. Prvo, nema tu više one mladosti koja je grijala i mozak, i tijelo, i dušu, ove zime nema mladosti. Drugo, previše hladnih, a ni jednog toplog osjećaja nema da grije ova ozebla lica što se kotrljaju oko nas. Niz ulicu. Ne pitam se zašto jer mi je dosta odgovora, baš kao i Satanu, koji se jutros nije želio probuditi. Mrmljao je o koalicijskim listama, crkvenim običajima i stanju na tekućem računu, a nisam ni ja bio bolje raspoložen. Pogled sa balkona nije donosio ništa što bi nas veselilo, pa smo balkon prekrižili kao izvor nadanja.
Dan zapravo nije ni bio počeo kako spada, ali smo mi sinoć tolike izvore enegije utrošili na ta nadanja da će svanuti jedno prekrasno jutro. Nije bogami ništa svanulo. Da nemamo sat, a skoro ga i nemamo jer on radi prema slobodnoj procjeni situacije, ne bi znali ni koje je doba dana. A mislim, pošto je uvaženi gospodin Satan razbio i posljendnju telepizdiju, da ne znamo više ni koji je dan. Godina nam je još uvijek stabilna, jer onaj golišavi kalendar imamo čitav. Mislim da je to jedina stvar u ovoj našoj jazbini koja je savršeno očuvana. Baš je prekrasan taj kalendar. Prekrasno je znati sise... ove godine i mjesece, a datume prema potrebi. Jer, maleni su ti datumi među svim tim mesom. Seksualno.
Neko zvono se čuje, al nemamo mi volje za takav vid rekreacije, pa odlazak to portafona propada. Zvono uporno, al ni mi se ne damo. Nismo mi neki isprdci. Imamo svoje principe. Nek' zvoni, nitko ga ne tjera da zvoni, al će mu Satan jebat sve po spisku ako se odluči spustiti do haustora. Jezik pregrizao! Eno ga, krenuo je.
Pet minuta je bio muk, a tada je odzonilo cijelo stubište. Nekakav urlik je kolonizirao zgradu. Uplašio sam se i same pomisli na Satanovu nervozu i naravno, na sudbinu upornog zvonara. Bio je to poštar. Onaj dobri i pošteni poštar što nas je samo jednom zakinio u vidu neisporuke računa zbog kojih smo kažnjeni. Nisam se nikada naljutio na njega, a ni Satanu nisam nikada o tome pričao. Taj čovjek mi je oduvijek bio čudan, u prvom redu zato jer je poštar. Mislio sam da je to jako čudno zanimanje, a povrh toga - poštar je izgledao kao onaj VanGoghov pijani. Naravno, sve je to poštar, i jako cijenim te marljive ljude, pa se i ne mogu na njih ljutiti. Nikad.



Čuo sam stope kako mi se približavaju. Nisam čuo psovke, ali mrmljanje na ovim frekvencijama je govorilo samo za sebe. Eto Satana, ulazi on, ko John Wayne. Apsolutno discipliniran, neuništivi Satan sa abnormalno velikom kuvertom u ruci se smješkao u špijunku. Otvorih mu, a on se nasmija. E tek tada sam se uplašio. Znam da se on smije samo kad je kritično, i da nakon toga slijedi deformacija emotivne stabilnosti i s njegove, a i s moje strane. Al, ovaj put sam se prevario. Zaista je bio vedar, taj crni, visoki čovjek. Satan. Luđak kojeg ništa ne može zaustaviti, sada se smije.
Ili sam ja lud što mi je to nejasno, ne znam. Al brate, ovo nisam vidio od prošlog ljeta. Čudne faze. Budala.
Eto, odlučio on konačno i otvoriti tu žutu, ružnu kuvertu abnormalnih dimenzija. Budala je izgubio ključ dolje kraj ulaza, pa mi je naredio da ja otvorim kuvertu, dok on iste pronađe. Skladno s tim, uzeo sam velike nožice iz ladice, one koje smo kupili kada je Satan imao rođendan, da otvorim tu glupost koju mu je isporučio ludi poštar. Nisam ni počeo kidat' taj jebeni karton, kad eto njega, još sretniji no prije. Glasno je izjavio, a njegovo glasno je zaista glasno, da su ključevi prokleti pronađeni. Da znam kako izgleda Hitlerova govornica, sigurno bi ju zamislio pred njim. Dobro, ostavio sam te usrane škare njemu pa da on otvori to sranje što ga je toliko uveselilo. Nije ih ni pogledao nego je onim svojim crnim zubima iskidao kartonsku kuvertu i iz nje izvukao još jednu prekrasnu kuvertu u obliku pravokutnika.
NIsam mnogo razmišljao, već sam odmah zaključio da je riječ o bombi, ili kakvom drugom terorističkom napadu na našu rezidenciju ili prekrasnu nam državu, pa sam mu oteo taj đavolji predmet iz ruku i mimički mu dao na znanje da sam u pravu te da umukne. I to odmah!

I poslušao me. Nazvao sam policiju, te im ispričao o proteklom događaju. Gospodična sa druge strane žice mi se nasmijala, a to nisam očekivao jer smatram da takvi službenici moraju biti smrtno ozbiljni, posebno kada je riječ o istim takvim, smrtno ozbiljnim temama. No, ona mi samo reče da se umirim i otvorim paket. Strašno!
Reko sebi - ajd' pa ako se nešto i dogodi, netko drugi će snositi odgovornost, a to će biti ta uvažena gospodična sa telefonske linije. Zamolio sam ju da bude uz mene, makar virtualno, dok otvaram atomsku bombu. Opet se nasmijala i rekla mi da će sve biti u najboljem redu.
Satan je držao usta otvorenima i nije ih zatvarao. A šutio je. Promatrao sam tu koloritnu slinu kako se slijeva na pločice. Činilo mi se da se njemu čini da ću izvaditi kilo janjetine iz toga, a on nije ni slutio da činim globalno dobro žrtvujući se za svoju zemlju. I žrtvujući njega, naravno. Rekao sam mu da ode u drugu prostoriju jer ne moramo pogibati obojica, ako već netko mora. Samo me pogledao, kao da će me prokleti, ali je i dalje šutio i gledao moje ruke.



Post je objavljen 30.11.2007. u 18:46 sati.